srijeda, 9. listopada 2019.

Kitana Žižić | Rogačuša


Jesen se ogrnula listopadnim ogrtačem i nemilosrdno otpuhnula ljeto. A tko joj išta može, kad dođe njeno vrijeme? To što mi, dokoni ljubitelji babljeg ljeta i prohladnog mora, još ne priznajemo poraz, neće omesti smjenu godišnjih doba.

Radujemo se kupanju do kasnih listopadskih dana, čak i ranih studenih, kad se more vraća u krilo domaćih zaljubljenika, koji ga poznaju u dušu, koji liječe frustracije i najosobnije tuge uranjanjem u njegovu modrinu. Najprije zakoračiš u zelenkastoplavi pličak, umiješ lice i poprskaš ruke i prsa prozirnom vodom, a onda hrabro korakneš dublje i lijek je već nadohvat ruke. More nas spaja kao mostovi preko rijeka i ruke kad se grle te se osjećamo bliže onima koji su se daleko otisnuli, a voljeli bismo da su s nama. Svakim zamahom im se približavamo i osjećamo kako se tuga otapa u morskom beskraju. 

Tog ljeta nakon godine kad nam je kćerka otišla u Australiju, upoznala sam ljekovitost mora. Muž se nije mogao načuditi mojoj potrebi da se kupam dok god ima kupača. „Ako je samo jedan plivač u moru, ti moraš biti drugi!“ Tako sam jednog kasnog jutra u studenom, sretno zaplivala leđno i uspjela se sudariti s onim prvim plivačem, tada jedinim u moru izuzev mene.  Nasmijao se iznenađen i upitao hoćemo li se ovako sudarati sve do popravnog u siječnju. Kao da je znao da mi se sin baš i ne snalazi najbolje u školi. Kako i bi kad nije dijelio moju ljubav prema učenju! Kad bih mu pokušala pomoći oko domaćeg rada, odbio bi me rugajući  se: „Po očima ti vidim da bi ti sad najradije učila sa mnom. A što su ti donijele petice?“  

Otada se kupam do kasno, kad god se jesen smiluje potrebitima dodirivanja voljenih, jer u moru si povezan sa cijelim svijetom. Razdaljine, bile male ili velike, nisu granicama omeđene što pridonosi osjećaju trenutnog teleportiranja u željene krajolike, gdje su oni koje volimo.

Nakon takvih jeseni spremnija dočekam sve ranije uranjanje dana u mrak, kad imam osjećaj putovanja mračnim tunelom. Nakon takvih jeseni moja čežnja za obiteljskom dijasporom je ublažena zahvaljujući terapijskoj snazi mora.  

Ponovo je jesen, a ja još nisam ispila rogačušu. Dobila sam je na poklon prilikom odlaska sa škoja ovog ljeta. Mala bočica pitkog i ukusnog mediteranca, stablo kojeg je staro više tisuća godina. Ne vole ga baš svi ljudi, jer je preintenzivne arome, ali ga obožavaju sve pčele, tako slatkog kao med. Na putu do osnovne škole u rodnom mi mjestu, kočoperio se jedan toliko izdašan plodovima, da se klanjao školarcima do poda. 

Nekoliko dana na škoju sa sinom i unukom napunilo je ispražnjene baterije i pripremilo nas za povratak u Split. Kako nisam žestoka na popodnevno kupanje, ugrabila sam posljednjeg dana nekoliko slobodnih trenutaka te prošetala mjestom. Nakon crkvice Sv. Klementa spustila sam se do prvih susjeda. Uz malu ćakulu popila sam i bičerin rogačuše, koju su otac i sin sami napravili. Navodno je žestoka, a meni je baš prijala. Ne pijem inače ni bevandu, a kamoli žestice, ali kad je trenutak ugodan, poželim ga zaliti.

Sutradan neposredno pred polazak eto mlađeg od susjeda sa bočicom rogača, na kojoj je pisalo: „ Za uspomenu sa škoja“. Bila sam dirnuta pažnjom, koja me je dodatno ugrijala ovog prevrućeg ljeta. Usprkos bogatom iskustvu, stečenom godinama, još uvijek sam otvorena za nenadane iskaze topline, tim više kad su upućene od mlade i ranjive duše. Jer, radi se o momku, kojeg znam još iz dječačkog doba. Družio se s mojom i sestrinom djecom za vrijeme škojarskih ljetovanja. Vrlo zgodan, vrlo drag i iz nekog meni nepoznatog razloga, nesretan ili jednostavno neprilagođen u nekom trenutku. Prvo u pušenju trave a onda? ( ne znam točno u čemu ) tražio je utjehu. Koju nije našao ali je našao ovisnost.    

Dugo se liječio. Da li se konačno izvukao iz tog pakla?, nadam se da jest, ali dvojim da će  izgubljeno, ne samo vrijeme, ikad uspjeti vratiti. Voljela bih misliti drugačije i ova njegova gesta mi je pokazala, kako je u njemu ostalo sačuvano ono najvrijednije. To daje nadu.

Puninu života i čine sitnice. Treba ih samo prepoznati u trenutku rađanja, jer ako ih zatajimo neprepoznate, umrijet će zauvijek. Vjerojatno sam i sama odgovorna za puno ljepote nesvjesno odbačene, ali od danas svečano prisežem, da ću budno pratiti plodove ljubavi. Ma čije bile. I hrabriti ih.  

Rogačušu štedljivo ispijam i svaki put kad prinesem čarobni gutljaj ustima, sjetim se njega puna nade u potpuni oporavak.     

Nema komentara :

Objavi komentar