utorak, 15. listopada 2019.

Kitana Žižić | Ja mislim da bi i ta isto mogla bit…


U kamenoj kući u Hvaru, koja se sastoji od prizemlja, prvog kata i kasnije dograđenog drugog, živjeli su u manje-više skladnom suživotu. Na prvom je stanovao moj tata, koji je sve više preuzimao ulogu djeda, kojeg su unuke i unuci poštovali i voljeli. Otkad mu je umrla žena, zajednički život koji su izabrali između potajnih i sramežljivih pogleda i serenada opjevanih ispod prozora, a ponekad s barke u uvali Zorače, zamijenio je samotnim što se partnera tiče.

Nije da nije imao prilike podijeliti ga s nekom voljnom družbenicom, a niti bi mu itko od četvero djece to zamjerio. Nisu ga ni poticali, ako ćemo pravo, ali osjećao je što može očekivati od svoje djece.

Izbor je bio isključivo na njemu. Ali toliko je volio unučad i bio voljan pratiti ih u nadolazećim ljetima, koja su na Hvaru bila nezaboravna, ali i opasna, te se nije osjećao usamljenim. Barem mislim tako?!

Imao je svoje navike i raspored dnevnih aktivnosti, za koje je očekivao da se poštuju. Za uzvrat je nudio razumijevanje mladih i njihovih potreba, premda je ponekad na svoj duhovit i poluozbiljan način znao rezignirano konstatirati: „Vi svi kao da ste studirali kako mene što više izluditi!“ Kad mu je bilo naročito naporno te se baš pošteno naljutio, ujutro bi svagdje osvanule njegove poruke: „Sono Ivan il Terribile!“, Ivan IV. Grozni ruskog carstva, kojeg je maestralno odglumio u davnom Novogodišnjem programu megapopularan Čkalja na ovim našim prostorima. Tata bi se smijao već na samo ukazivanje Čikalje na malom ekranu, kako ga je od milja zvao. 

Unuke ni to nije pokolebalo u njihovom neredu. Ostavljali su stvari iza sebe gdje tko stigne, te je trebalo povazdan trenirati skok uvis i skok udalj, ponajprije preko patika, japanki i ostalih rekvizita. Kad bih dobila godišnji odmor i odlazila tati, pored zova rodnog mjesta i ljetnih uživancija, željela sam biti od koristi i olakšati mu. Dok sam se trudila usmjeriti svog sina i djecu moje sestre na prihvatljivije ponašanje, kako bi svi bili na dobitku, uspijevala sam utoliko da bi mi tata nakraju rekao, kako sam samo pogoršala stvari. „Bilo je bolje dok ti nisi došla.“

Svejedno sam ostajala do kraja odmora i navečer sa svojom prijateljicom, oštrila vid i njuh i obilazila „sumnjiva mjesta“ na kojima se okupljala neka nova mladost, pa tako i naši klinci, željni odazvati se svim mogućim izazovima i isprobati nepoznate okuse varljivih obećanja.  Ponuda je bila sve bogatija i opasnija, a oni toliko uvjereni u svoju nedodirljivost, da su mnogi nepovratno zaglibili.

Još uvijek nisam sigurna da li je naš obiteljski podmladak prošao osjetljivo mladenačko vrijeme posve neokrznut.
Usprkos svemu rečenom, moram naglasiti da su ipak svi itekako slušali didu i duboko ga poštovali. 

Kako i neće kad je svih stavljao ispred sebe, osim u onom očekivanju da se poštuje njegov red. Kuću sam trebala pospremati utiho, iza zatvorenih vrata kad bi popodne odspavao, da se ne ljuti na mene što nisam otišla na kupanje. „Odmaraj se i idi s prijateljicama. S Tonkom i Tomislavom.“ Rijetko mi je dozvoljavao i da kuham, jer njemu ionako nije teško, a mene more zove.

Kadgod sam dolazila i preko zime na dan-dva, sama ili sa sestrom, uvijek nas je dočekivao za bogatom trpezom. Sve jela koja volimo i koja smo ponekad lijene same sebi i svojoj obitelji pripremiti. Tu vrstu lijenosti on nije poznavao. 

Takav je bio. Kako su na katu iznad i u prizemlju ispod stanovali njegov sin jedinac, nevjesta te unuk i unuka, pozivao ih je češće na ručak, nego oni njega. Spremao je ukusna jela, a posebno omiljeno je bio njegov brujet od ugora i manistra na brujetskom šugu. Koji se dugo pripremao lagano dinstajući brašno na ulju do lijepe boje, nešto zagasitije od boje mliječne čokolade. Dok je bila živa, mama je to izvrsno spremala, ali tata je kuhanje ubrzano svladao. Gen mu je očito bio urođen.

Bila to mana ili prednost, nije volio eksperimentirati. Svako jelo imalo je svoju manistru, uvijek istu. Čim bi se zalihe počele smanjivati, obnovio bi ih momentalno.

Ali i najboljima se dešava. Tog dana kad je zamirisao didov brujet, Izidor se ozario i ušao u kuhinju. „Ja ću jesti s tobom. To najviše volim.“

Sjeo je na kauč i nestrpljivo čekao. Kad je vidio da dide stavlja u posoljenu vodu neku drugu manistru, zapanjio se i rekao: „ Ja ti tu manistru neću jest.“

„Nemoj, dragi. Zaboravi sam kupit tako da druge nema.“

Izidor je valjda očekivao da će ga dide nastaviti nagovarati i uvjeravati kako će i ta manistra bit ukusna. Tako bi to uradila moja mama, tako možda i njegova, ali dide je i taj gen posjedovao. Gen mudrosti. Kako dijete naučiti sve jesti? Iz čitanke prvog razreda osnovne.

Za stolom dide s guštom jede, a Izidor pokunjeno sjedi na skalama, koje vode u prizemlje. Kako su kuhinjska vrata otvorena, miomiris škaklje njegove nosnice, slina se stvara, a dide ga ne zove.

Vidjevši da je „vrag odnio šalu“, digao se, ušao i sjeo za stol. „Dide, ja mislim da bi i ta manistra isto mogla bit dobra.“   

_____________________________________________________ 

Manje poznate riječi:
Brujet       znači    brudet;
Manistra   znači    tjestenina;
Šug           znači    toč, umak.
            

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.