Jutarnje sunce me probudilo na nepoznatom mjestu. Nakon doručka koji me dočekao na starinskom, metalnom klimavom stoliću na terasi, mirisna kava je bila ugodan dodatak početku dana i šetnji. Intuicija mi je govorila da se nalazim na otoku. Ali, kojem? U ovo vrijeme ribari bi se vraćali iz ribolova, ali na molu nije bilo nikoga. Nije bilo ni ljudi ni čamaca.
Prene me kucanje na vratima.
- Jeste li se naspavali, šinjorina, evo sam vam donila malo pandišpanje, ako ste raspoloženi.
- Baš pijem kavu i rado, hvala, prijat će mi komadić – odgovorih.
Sijeda gospođa stavi tanjur s par kolačića na stolić i upitno me pogleda.
- Jeste li dobro? Sinoć ste mi izgledali malo debolo, ali sad van je, pari se, bolje.
- Ma dobro sam – rekoh – sinoć mi doista nije bilo baš najbolje, izdaleka smo putovali, glava mi je bila kao u balonu, nisam znala jesam li budna ili spavam …
- Dobro je, vidin da ste dobro, zvala bi likara da niste. A znate, vaši su prijatelji pošli na kratki izlet i zamolili da vas malo prigledam, baš mi je drago da je sve u redu.
- Oprostite, malo mi je neugodno pitati vas, ali zapravo nisam sigurna gdje sam. Putovali smo na Pelješac, ali mi se čini …
-Ne, draga moja, niste na Pelješcu, na Korčuli ste. Rekli su mi vaši da ste imali dogovoreno na Pelješcu, ali došlo je do nekog problema sa smještajem pa ste ostali bez mjesta, a onda je netko zvao na sve strane da vas smjesti i nije našao, zvao je i Korčulu, sve je popunjeno pa su se sjetili mene. I evo vas ovdje. Ja sam prije iznajmljivala, a sada vrlo malo, ali nadam se da ćete biti zadovoljni.
- Da, sad sam već zadovoljna - rekla sam – i molim vas kažite mi još gdje bih se mogla u miru okupati.
- Znate šta, šinjorina, danas van je Dan grada, i svi su sad u centru kod Svetoga Marka i programa, a vi lipo pođite prema Arsenalu, tamo je uvik najmanje svita, i evo vidite ovuda, - pokazivala je starica rukom na cestu s lijeve strane – pa kad prođete Svetoga Niku, tu ste.
Obišla sam malo lijepu Korčulu, prošla kroz bučnu i slikovitu gužvu u centru i pošla prema Arsenalu. S lijeve strane red kuća, s desne plaža, kupači i modro more koje prizove poznate stihove: “ More kao žena miče pločice svojih dragulja, u sjeni jedra čipkastu pjenu plete …“
Kod Arsenala bilo je previše ljudi. Sva dobra mjesta bila su zauzeta pa sam krenula natrag. Iza borova s lijeve strane ugledam sam skladnu kuću zatvorenih prozora i vrata, činilo se da nema nikoga u njoj. Ipak, ulazna vrata za dvorište bila su malo odškrinuta te se provučem i stazicom spustim iza kuće. I tu je bilo sve zatvoreno, a kameni putić vodio je do mora. Nigdje nikoga, divno, baš za mene.
Okupala sam se uživajući u blagosti južnog Jadrana, a kad sam izašla, legla sam na veliki ručnik i zaspala. Probudilo me pljuskanje mora. Ugledam kako iz njega izlazi muškarac. Sjela sam na svoj ručnik i bilo mi je neugodno. Ovo je vjerojatno vlasnik, a ja ovako bezobrazno, bez pitanja …
- Oprostite, stanujete li vi ovdje ? - upitam
- Nekad davno sam stanovao, ali već desetljećima ne stanujem pa sam samo malo došao vidjeti stari kraj i ne brinite ništa, sve je u redu.
Bio je povisok i mršuljast, ne više mlad. Bradica i brčići bili su mu mokri od mora kao i ono malo kose što je još imao na glavi. Oči su mu bile neobične, nesvakidašnje.
Šutjela sam u neprilici i počela spremati svoje stvari, a on reče:
-Ne morate zbog mene ići, ne smetate mi, i ja sam ovdje neka vrsta uljeza kao, čini se, i vi. Kad vas vidim kako sami sjedite pomišljam da niste baš ordinarni. Netko vaše dobi sad bi trebao biti na plaži punoj mladosti, gdje trešti glazba, pleše se i pije.
-Ma da, nisam baš od velikog druženja, ali imam i ja svoju ekipu. Otišli su danas na izlet, a meni je bilo malo loše pa sam ostala.
- Studirate pretpostavljam?
- Ne, maturirala sam, upravo traju upisi na studij. Odabrala sam Akademiju likovnih umjetnosti, ali nisam uopće sigurna.
-Nemojte biti tako plašljivi, zašto ne biste uspjeli – podignuo je obrve.
-Ah, ne znam, primaju jako malo, a nemam „leđa“, kako bi se to reklo.
-Ne strahujte, uspjet ćete. Htio bih vam dati jedan savjet, premda je to iznimno nepopularno. Usprkos tome što mladi ne slušaju starije, ipak ću reći, nikad ne odustajte, ne dajte se pobijediti nikakvim preprekama ni zlom, nikakvim poteškoćama jer toga će uvijek biti, neće vas to mimoići, ali ako nešto želite svim srcem, onda se i trudite oko toga i borite za to...
Oh moram prestati, sigurno sam vam dosadan, oprostite brbljavom starcu, a i vrijeme je da odem, sunce se bliži zalazu, vrijeme je. Evo vam ruka, draga mlada damo, veselim se što sam vas upoznao, zovu me Maks, a vas?
-Ivana – odgovorih.
-Samo hrabro, Ivana, samo hrabro – rekao je, spustio se u more i zaronio.
Nisam ga više vidjela.
I ja sam ustala, pokupila svoje stvari i pošla prema izlazu. Na moje zaprepaštenje, ulazna vrata na kući bila su širom otvorena, unutra su već bila upaljena jaka svjetla, a neki su ljudi unosili velike pakete i kutije. Stajala sam i gledala zainteresirano, kad mi se obrati gospodin koji je baš otvarao jedan od tih paketa.
- Jeste li vi možda poznanica obitelji? Ma ne, niste, premladi ste, nasljednica možda?
- Oprostite, koje obitelji, ne poznajem nikoga, prvi put sam ovdje.
- Ovo vam je kuća pokojnog hrvatskog slikara Masimilijana Vanke u kojoj je davno boravio i podučavao svoje studente, a danas je muzej. Čuli ste za njega? Za Ameriku? Upravo mu postavljamo izložbu, retrospektivu. Do kraja je izvukao sliku iz paketa, razmotao zaštitni sloj, pridržao je rukom i rekao: -Evo, ovo vam je on.
Protrnula sam i zaprepašteno gledala poznatu bradicu i brčiće, slabu kosu i nesvakidašnje oči. Bio je to on. On, Maks.
Vezane objave:
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.