Sven Adam Ewin: ISTO
U oku tvome ja vidim pejsaž isti.
Na čelu tvome iste su trpke bore.
Mi uzlijećemo na vječno istoj pisti.
Padamo uvijek na iste stare fore.
Oboje čekamo kraj na istoj listi.
Glođemo iste nagorke krušne kore.
I jedno drugo već počinjemo gristi,
Uz uvijek iste, pakosne razgovore.
Isto je ono što na kraju nas čeka.
Isti je sastav našega zemnog praha.
Isti strahovi stižu nam izdaleka.Isti je uzrok našeg konačnog kraha.
Ista je bolest za koju nema lijeka.
Isti će biti i izdah... Bez udaha.
Oleg Antonić: GDJE STE?
Istoga nema. Sve je uvijek novo
u slapu čuda satkanom iz mijene.
S neznanog vrela obruši se slovo
pršteći spektrom mimo teške sjene.
Pasti je nužno (teži nema lijeka).
Kako se snaći podno divljeg malja?
Vrtlog pod stijenom neće biti rijeka:
dok privid sidri, drugdje sprud se valja.
Svaki meandar svija se da snubi
obalom oka razgibane krijeste.
Svaka je suza stvorena da ljubi.
Djeco! Splavari! Vidjelice! Gdje ste?
Snatreći isto, zanavijek se gubi
sve te pejsaže netom što se mrijeste.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.