Mladen Pavković | Sjećanje na Željka Sabola

Željko Sabol

Znate li tko je prvi kulturnjak u hrvatskoj državi koji je izvršio samoubojstvo? Riječ je o hrvatskom književniku, pjesniku, likovnom kritičaru, leksikografu, slikaru i povjesničaru umjetnosti Željku Sabolu (Bjelovar, 8. studenoga 1941.- Zagreb, 5. rujna 1991.).

Osim teške bolesti, slomila ga je i velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku. Rekao je: padne li još jedan projektil  na moju Hrvatsku – ubit ću se.

Svoje je obećanje nažalost i ostvario.

Jadno je i žalosno što se po njegovu imenu ne zove ni jedna ulica, trg ili kulturna ustanova  u Zagrebu. Mnogi znaju njegove brojne stihove, ali ne i da im je baš on autor. Naime, ovo je prigoda da se podsjetimo da je recimo Arsen Dedić pjevao i uglazbio njegovu pjesmu „Djevojka za jedan dan“, Gabi Novak „Pusti me da spavam“, Tereza Kesovija „Prijatelji stari gdje ste“ i „Stare ljubavi“, Mišo Kovač „Ostala si uvijek ista“, Franjo Lasić „Volim te budalo mala“ i „Zagrljeni“, Krunoslav Kićo Slabinac „Oboje smo krivi“, Đurđica Barlović „Dalje moram sama“  i da ne nabrajamo dalje. 

Imao je velikih problema 1971. kad je objavio svoju antologijsku pjesmu „Kad izgovorim tvoje ime“, koju je napisao kao jedan od istaknutijih sudionika „Hrvatskog proljeća“, a zbog koje je pokrenut i sudski proces. Bez obzira što nije bio osuđen, nakon toga cijelo je vrijeme bio šikaniran i prešućivan.

Hrvatski likovnjaci, a i općenito ljubitelji likovne umjetnosti pamte ga i kao umjetničkog voditelja zagrebačke Galerije „Forum“. Bio je i jedan od urednika Leksikografskog zavoda.

Prije svoje smrti, kao sjećanje na hrvatski obrambeni Domovinski rat, napisao je pjesmu „Imala sam kuću, imala sam dom“, koja je također uglazbljena.

Imala sam kuću, imala sam dom

Nosim svoju tugu

Nosim svoju bol

Imala sam kuću

Imala sam dom...

Ovo nije priča, ovo nije film

pokraj mene prasak, pokraj mene dim

neće san na oči ni u kasni sat

tražili smo ljubav, a dobili – rat

tražili smo ljubav, sigurnost i mir

a oko nas jauk, i đavolji pir

plamen pokraj ceste i porušen krov

a bio je blistav, a bio je nov.

Imala sam kuću, imala sam dom

Sada samo sanjam, razmišljam o tom

Da na pragu nađem svoga vjernog psa

Kad uskoro kući opet dođem ja

Imala sam kuću

Imala sam dom...

Ovo nije priča, ovo nije film

odakle ta mržnja u ljudima zlim

spremljena je omča i za nevin vrat

kakva je to borba, kakav je to rat

tražili smo ljubav, sigurnost i mir

a oko nas jauk, i đavolji pir

plamen pokraj ceste i porušen krov

a bio je blistav, a bio je nov

Imala sam kuću, imala sam dom

Sada smo sanjam, razmišljam o tom

Da na pragu nađem svoga vjernog psa

Kad uskoro kući opet  dođem ja

Nosim svoju tugu

Nosim svoju bol

Imala sam kuću 

Imala sam dom...

Željko Sabol

Izvor fotografije: Enciklopedija.hr