srijeda, 4. rujna 2019.

Marica Žanetić Malenica | Ništa strašno


Ustala se dobre volje, na desnu nogu. Sunce na nju uvijek tako djeluje, čini je vedrom, toplom, otvorenom. Popila je čašu mlake vode s medom i cimetom da se i unutarnji organi probude. Dok se tuširala u mislima je prebirala po ormaru osmišljavajući svoje današnje odjevno izdanje. Uske, bijele traperice i majica s natpisom „Nikad ja neću biti žena svojih godina“, koju su joj kćeri darovale, bit će štosna kombinacija za jutarnju kavu s gimnazijalkama, s kojima se već godinama viđa prve srijede u mjesecu. Baca pogled u zrcalo, zadovoljna je viđenim. Istina, nije više ona „vitka, tankonoga breza“ o kojoj je pjevao Jesenjin, a kako ju je nazivala jedna njezina mladenačka ljubav. Nanizala je ova breza poprilično godova, a s njima gratis dobila i poneki kilogram.

Ma nisi ti još za bacit' - reče zrcalo i namigne joj poput starog švalera.

Kad ti tako kažeš, tko sam ja da ti proturječim - odgovori mu sa smiješkom i ode do kompjutera.

Ima još nešto vremena prije izlaska, dovoljno da pregleda poštu i zaviri na jedan od onih  portala koji spajaju osamljena srdašca. A njezino je takvo. Unosi lozinku koju koristi za –  Facebook, internetsko plaćanje,  pregled stanja na American kartici, šifru pod kojom šalje pjesme na natječaje...  Lozinka za sve olakšava joj život, osobito onaj virtualni. Odnedavno je koristi i za svoj ljubavni život, koji je također virtualni. Da joj je netko rekao da će se u ovim godinama, kad nije ni mlada ni stara, naći na tržištu i da će pod šifrom Labuđi pjev biti u ponudi jednog ovakvog portala, rekla bi da to zasigurno neće biti priča njezina života. Ali nakon što joj je prije osam godine muž umro na rukama, život joj je preko noći učinio salto mortale. Funkcionirala je kako-tako na onoj svakodnevnoj tehničkoj razini, ali emotivna praznina bila joj je nepodnošljiva. Lijeganja u prazan krevet donosila su joj mučne noći bez sna, a buđenja zgusnutu tugu koja joj se danju čitala na licu. Duša ju je boljela, ma što to značilo. Kada je izašla iz akutne faze žalovanja i donekle se posložila, poželjela je opet biti nečijom dragom. Nije očekivala bogznašto od portala za upoznavanje i kontakata na slijepo, ali ipak se nadala. Pa i nakon što je ispila bezbroj kava i skoro se predozirala kofeinom, ostala je uporna. Nedostajao joj je do boli nježan dodir i poljubac koji bi je, poput poznatog lika iz bajke, probudio iz višegodišnjeg osjećajnog mrtvila.
        
Dočekuju je nove poruke. Neke su od onih bračnim zavjetom vezanih koji traže tek male, poticajne noćne razgovore čim im ženica u susjednoj sobi sklopi umorne oči. Ali nije ona za dopisnu školu, osobito ne s takvima, i to im odmah stavlja do znanja. Slijedi poruka devet godina mlađega, bar tako piše, mada je skužila da skoro svi lažu kad su u pitanju godine. Obdareni i nadareni  traži avanturu. Zgodan je, rastavljen, u istom su gradu, ima dva fakulteta.... hm, hm. Ali, nije ona za avanturu.

Tada ugleda i njegovu poruku. Javio se da ju posljednji put pozdravi i kaže tek jednu sveobuhvatnu riječ: „Šteta!“
        
Ma kakva šteta, pomisli Danijela, i prisjeti se njegove prve poruke pod šifrom Emanuel 18 od prije nekoliko mjeseci: Lijepi pozdrav lijepoj dami u Splitu iz Zagreba!

Na lijepe pozdrave iz Zagreba odgovorila je istim takvima iz Splita. Uskoro je stigla i druga  poruka: 

Jako ste mi lijepi, sviđate mi se. Nakon rastave živim sam i želim naći ono pravo. Vedre sam naravi i vrijeme provodim uz glazbu. Pjevam u crkvenom zboru. Bilo bi lijepo da se možemo čuti i vidjeti na messengeru ili skypeu. Eto toliko, lijepi pozdrav! 
        
Bile su to prve od niza poruka koje su joj proljetos stizale i koje je potpisivao s Tin. A onda je uslijedio prvi susret u Zagrebu, na kojemu je doznala da je Tin zapravo Dragutin, kojega zovu Dado. I da ima šest godina više od onih navedenih u profilu, a i njih je bilo sasvim dovoljno. Dobro, ništa strašno. Popili su piće, izgledao je zadovoljan viđenim rekavši da je ona „vjerna svojoj slici u profilu, a ne kao neke koje stavljaju slike od prije dvadeset godina“. Činilo se po svemu da je ona za njega „ono pravo“! 
    
Slijedili su mjeseci tijekom kojih su izmjenjivali brojne poruke i fotke. Postali su i Facebook prijatelji. Pa je tako doznala da se u Švicarskoj, gdje živi, zapravo ne zove ni Tin, ni Dragutin, ni Dado, već Charles. Dobro, ništa strašno. Svakodnevno je putem messengera ugodnim baritonom pjevušio pjesme dalmatinskog prizvuka. Počela se osjećati nekako posebnom, poželjnom, živnula joj je obamrla duša, a i tijelo se počelo buditi. Slušala je kako voli Dalmatinke, osobito Splićanke, jer, eto, upravo je u tom gradu „s pet godina prvi put proplivao i to baš na Bačvicama“. I da je ona sve što mu treba, njemu što porijeklom je iz Zagreba. Reče i da ljetuje na Krku, gdje ima kuću. 
        
Nizak i tamnoput nije baš bio njezin tip. Ali, imao je šarmantan osmijeh i bio je uljuđen na način na koji su to ljudi koji dugo žive u inozemstvu. Njegova slatkorječivost godila je njezinu gladnom uhu. Pa je s nestrpljenjem očekivala ljeto i ponovni susret. I dogodio se, na Krku. Prvoga dana sve pjesme bile su otpjevane. Zavladao je muk. S knjigom u ruci umjesto metle (koju je koristila još samo kao prometno sredstvo) i kuhače (za koju je sve manje znala čemu služi), nije ispunila osnovni preduvjet da konzervativcu i patrijarhalcu poput njega bude „ono pravo!“ Dobro, ništa strašno!

A da ipak odgovorim onom zgodnom Obdarenom i nadarenom s dva fakulteta?! Jest da je mlađi, ali dobro, ništa strašno - promrmlja sebi u bradu i vragolasto se nasmiješi.


Nema komentara :

Objavi komentar