nedjelja, 8. rujna 2019.

Danijel Špelić | Stephen Dobyns: „Crkva mrtvih djevojaka“


Nedavno sam dovršio novi roman, kriminalistički, i oni koji me poznaju znaju da ga mrzim iz dna duše. Dovršio ga jesam, ali tek sad dolazi onaj veseli dio, bezbrojna popravljanja i pokušaja da shvatim kojeg sam vraga uopće htio reći. Nije da ga mrzim jer je loše napisan već zato što nisam baš sposoban pisac koji bi se mogao uhvatiti u koštac s gomilom likova i sve njih smjestiti u pravo okružje i da svi funkcioniraju kako trebaju - takvi pisci koji to uspiju izvesti imaju moje duboko poštovanje i naklon do poda, za takvo što treba biti maher. Ja bih najradije stavio jednog lika u telefonsku govornicu i dao mu da priča s nevidljivim snajperistom. Doduše, već postoji film s tom radnjom, pa bi to bilo bezočno kopiranje, ali još bi veći uspjeh napravio ako bi danas uspio pronaći ispravnu telefonsku govornicu. Stephen King to uspijeva izvesti bez muke. Svaki drugi roman mu je nemalo priča o malom gradu i njegovim stanovnicima i kada čitate, ti stanovnici su tu, svi funkcioniraju. Kada King kaže da je pročitao najbolji roman godine, onda znate da je to roman kojeg vrijedi pročitati, još više zato što su ovakvi romani rijetka zvjerka. Doduše, nije nov, izašao je 1997 godine i nisam ga čitao ima dobrih 20 godina, sve do prošle godine, kada sam ga slučajno našao na otpisu knjiga (teško ga je za pronaći) i samo sam potvrdio kako je ovo sjajna stvar, čak i na drugo čitanje jer sam već potpuno zaboravio tko je ubojica.

Dakle - serijski ubojice. Nedavno sam spomenuo jedan roman s jednim takvim, pa evo i drugog, ALI - ustvari, idem ispočetka. CRKVA MRTVIH DJEVOJAKA ima jezivo slabu ocjenu na Goodreadsu, što mi je bilo iznenađenje, pa sam išao malo čitati komentare i shvatio jednu tužnu stvar - ljudi ne vole romane koji uzmu vremena da razviju temelje za dobru priču. Jednostavno ne vole. Trebaju krv, trebaju šok svakih par stranica, trebaju seksi scene i zgodne likove da im bude zanimljivo. Naravno, malo karikiram, ali po komentarima ispada da upravo to nedostaje ovom romanu. Oni koji su ga ocijenili povoljno skužili su temeljnu stvar - ovo NIJE roman o serijskom ubojici iako u radnji ima jedan. Ovo je roman o tome kako će se sistem srušiti kada se u maloj sredini počnu događati neke mračne stvari. Naš narator nas uvodi u priču o malom gradiću (koji nije baš tako mali jer ima nekakav kao fakultet - ali je mali u usporedbi s drugim gradovima) i njegovim počesto ekscentričnim stanovnicima i neobičnim stvarima koje se događaju. Tako ćemo upoznati najmanje 50 različitih likova, ne šalim se, i svi će oni dobiti neku ulogu u naraciji, pa makar minimalnu i na trenutke imate osjećaj da ovo uopće nije neki krimić već nešto slično - nemam pojma - gradiću Peytonu. I onda se dogodi zločin i stvari se počnu raspadati. Zločin ovdje je nestanak djevojčica, nekoliko njih. Nestanci se događaju u određenim vremenskim intervalima i -  voila - serijski ubojica.

Tek na zadnjim stranicama se doznaje tko je on i nema šanse da pogodite o kome je riječ, to je prvo, ali fokus ionako nije na njemu već na okružju straha, paranoje, bijesa i nepovjerenja. Roman savršeno opisuje kako će se ljudi okrenuti jedni protiv drugih kada su okruženi nepoznanicom koja je mračna i opasna. Znači, nema CSI gluposti, nema Horatia Canea i sunčanih naočala, nema razmišljaj kao ubojica gluposti već se stvari gledaju iz perspektive običnih ljudi. Ono uvodno opisivanje ljudi ovdje sjeda na svoje mjesto jer već znamo da neki imaju svoje tajne, neki su malo i čudni i SVI su osumnjičeni. Doduše, tu sada leži i mali problem, ovisi kako ste kalibrirani kao čitatelj, jer ne postoji glavni centralni lik. Nema Kapetana Amerike da spasi dan. Naš narator iz prvog lica, koji je više promatrač događaja, nije ono što bi očekivali od ovakvog romana, on je prisutan, on ima neke uvide u istragu, ali nije supersposobni žandar - to je za neke ljude problem. Drugi je što je radnja mjestimično malo i razvučena; upoznajemo stvarno cijeli grad i, iako to funkcionira kod stvaranja kruga osumnjičenih, poneke su se sitnice stvarno i mogle izbaciti jer na kraju ostanu zaboravljene. Ali, osim toga, ovo je savršen triler-drama-krimić koji je danas već i debelo zaboravljen. I mračan je, što sam zaboravio reći, jer kada se sranje počne odigravati, stvarno zagrebe u gotsku ikonografiju i nimalo me ne čudi što je Stephen King bio oduševljen jer, iako ovo načelno nije pravi horor, bome u par navrata prijeđe tu granicu i ispadne bolji horor nego da je pisan kao klasični horor. Na kraju; mali gradić, mračna ubojstva, gomila ljudi sa tajnama - tko je ubojica? Ako nemate što pametnije za čitati, ovo je debela preporuka.

Nema komentara :

Objavi komentar