„Zdravo narode! Kako ste? Sve vas lijepo pozdravljam!“
Odjekivao je, pomalo promukli, ali grlat glas, nadjačavajući se s prodornim radom motora vlaka, odnosno „Plavca“, kako su ga svi nazivali.
Prekaljen iskustvom, u metalik, plavom kaputu, čiji su monotoni izgled, razigrali gradski grafiteri, crtajući svekolike raznobojne kombinacije slova, čije se značenje teško moglo i odgonetnuti.
Neki bi zakolutali očima, neki potiho , između sebe, izgovarali pogrdne i uvredljive riječi, a neki bi, a ponekad i svi, vidjevši da dolazi, napustili vagon u kojem se smjestio.
Rijetko kada je dobio odgovor. Koliko god dan bio tmuran, a ljudi daleki kao i on sam, nastavljao bi to raditi. Bez toga, valjda ni dan ne bi započeo, niti noć se spustila.
Ušavši u prvi vagon zasjeo je, kao s nekom namjerom, tik do naizgled namrgođene tamnokose djevojke. Nekako je u dubini duše znao da ona neće pobjeći, ili se barem tome nadao. Iako po mnogočemu različiti, izgrafitirani plavac, šepavi čovjek i djevojka, dijelili su jako često zajednička putovanja..
Viđala bi ga ona, odlazeći na terapije, ali do sada, samo iz sigurne udaljenosti, kako je mislila. Zaogrnuta nekom tamom, bljedolikog i izmorenog lica, odbijala je bilo kakvu interakciju s ljudima.
Pamte oni svakodnevne razgovore školaraca, staraca, poslovnjaka i studenata. Jutarnju hladnoću, večernje drijemeže, a ponajviše, vlastita promišljanja uz prozorsko staklo.
On se umirio i sa smiješkom ju promatrao. Kao da je iščekivao da mu se obrati, pa da započnu razgovor.
Nestrpljiv u svojoj namjeri, zaigrano zavuče ruku u džep kaputa.
To privuče pozornost djevojke i ona, skrivajući pogled, počne pratiti njegove kretnje.
Boreći se da sakupi svakog pojedinog, iz džepa, napokon, izvuče snop perja.
Perje? Iznenađeno se zapitala u sebi.
„Pogledaj ih samo, zar nisu predivna?“ Upitao ju je. „Danas sam ih stvarno puno sakupio. Više nego inače. A vidi tek koliko bijelih ima, ti mi posebno donose sreću!“
„Pa što li će ti to perje?, cinično ga upita djevojka.
„Pa kako što će mi? Znaš li ti kakvu moć imaju pera, još pogotovo ova bijela. Oni me štite, poput anđela, donoseći mi mir i sreću. Oni me, naprosto navode na pravi put. Evo, poklanjam ti ovaj najveći, bijeli.“
„Ne želim ništa od tebe!“, pomalo uzrujano odgurne njegovu ruku.
„Možeš misliti kako ti donose sreću. Da ti donose, ne bi hodao naokolo pijan s tim štakama i u poderanoj odjeći. Ne vjerujem u anđele, niti mislim da perje ima neko značenje. Svi znamo odakle dolaze, nema nikakve misterije u tome.“
Poput grafita, ostale su riječi koje joj je uputio.
Ostalo je još nekih pola sata do odredišta, a on nije htio odustati niti prihvatiti njene loše misli. Podsjetila ga je na nesreću, koju je doživio, na bolove koje je pretrpio i na odustajanje, na odustajanje od života.
Gledajući u njegove savijene, koščate noge, podsjećao ju je na kukca. Krakati, iritantni cvrčak, kojeg bi, najradije mlatnula novinama, preklopljenim na tri dijela, kako bi bila sigurna da od njega neće ostati ni mrlja.
Sunce je već odavno nestalo s horizonta. Mrak je palio svijetla u daljini. Zaustavio je pogled na prozoru. Pomno je promatrao njen odraz. Konture nosa, odvedoše ga, u neka davna, tako poznata, ali duboko potisnuta sjećanja. Ne odustajući, skupi hrabrosti i kaže:
„Tanja, dopusti da te uvjerim da postoje.“
Predahnuo je, pa nastavio: „Nitko nema jada kao ja. Toliko usamljenih dana i putovanja bez cilja. Praznih i teških, poput pljuska na jakni, koji se znao probiti baš niotkuda. Jesi li se našla nekada u tom trenutku?“
Nagnuo se prema njoj, podbočivši se laktom od nogu.
„Psovao sam tom sivom oblaku, razmahujući se štakama, ljuteći se, ne znam, pa valjda na Boga.“
Šutjela je nekoliko sekundi. Kao da je vagala riječi.
„Boga? Da Bog postoji, mama bi bila tu.", ljutila se, suznih očiju. „Što si ti sada, neka dvorska luda? Kao da nisi u životu napravio dovoljno cirkusa.“
„Daj Tanja! Što pričaš. Ajde, uzmi ovo pero.“
Počeo ga je bacati u zrak, a ono mu se, vrteći, vraćalo u ruku.
„Vidiš da nisam pijan. Vidi ga, vidi ga!“, smijao se.
Taj udar nekog ludila, natjera ju na misao da ga udari, onako iz sve snage. U zadnji tren se osvijesti, naglo mu se približi i svom snagom, jecajući izdere: „Tata, ja umirem!“
„Tanja, nisam ja kriv. Nisam! Popio sam samo tri piva. Dok sam vozio, neprestano mi je nabrajala kako pijem, a vozim, kako sam sebičan, kako ne marim za nju, a ni za tebe. I tada, tada se od niotkuda pojavio onaj crveni auto. Stvarno niotkuda.“
Plakali su. On joj opet ponudi pero.
„Ona me tjera da skupljam pera. Valjda ne bi ni dana preživio bez njih, bez njih i bez ta tri piva. Htio sam umrijeti, ali ona, ona me tjera na putokaze. Uči me hodati, bacajući mi pera pod noge.“
Uzela je pero, čvrsto ga stišćući u šaci.
„Pokušaj, pokušaj samo. Tako je lakše umirati.“
U čudu, širom otvorenim, iako izmorenim očima, promatrala je njegove.
Kao da su u njemu postojala dva čovjeka, pomislila je. Čas se tuku, čas žale, čas se smiju, čas kao da skrenu s uma.
Iz uragana emocija, trgne ih škripa vlaka.
Trpajući ostalo perje u džepove, odlučno zgrabi štake i bez riječi pođe prema izlazu. Tren prije nego se vlak zaustavio okrene se, skine kapu, sa smiješkom joj se nakloni i izađe.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.