petak, 20. rujna 2019.

Danijel Špelić | Dean Koontz: "Žestina"


Ja volim jake ženske likove u romanima, stvarno volim. Ne mogu vam ni opisati koliko mrzim čitati nešto, te kada pisac ženski lik postavi gotovo kao stvar u neki kut prostorije i izvlači je po nekoj banalnoj potrebi samo da zavije ljute rane našem junaku, recimo, i otprati ga natrag u boj s poljupcem i suzom u bisernom oku. Jebote, mrzim to iz dna duše. Sada, postoji razlika između jakih ženskih likova i opasnih ženskih likova jer ako pisac mora naglašavati koliko mu je ženski lik opasan, onda nešto ne radi dobro. Uglavnom to radi tako da ima nekakvog alfa mužjaka, pa onda napiše drugog alfa mužjaka i pretvori ga u ženu - u osnovi napravi zrcalnu sliku glavnog junaka i, voila - ženki lik.

Neki pisci to mogu izvući s lakoćom bez da imaju potrebu stalno naglašavati kako im je glavni ženski lik najopasnija jedinka na planeti Zemlji; da prebija likove kao Chuck Norris, da pije dva puta više od kroničnog alkoholičara i da psuje kao kočijaš jer to je ustvari znak inteligencije. Stieg Larrsson je to napravio sjajno, zato danas cijeli svijet voli Lisbeth Salander jer Lisbeth je žena i kroz njezine postupke je pokazivao koliko je sposobna i opasna ako to situacija zahtjeva bez da joj je nakaradno dodavao muške atribute. Kada vidim da u sadržaju stoji da je ženski lik divlja plemkinja ili opasna cura iz bajkerske bande - ne, hvala, propuštam. Jer to su klišeji i stereotipi, i postali su toliko naporni i besmisleni da se pomalo brinem imaju li pisci više uopće mašte ili samo okrenu stranicu u velikoj knjizi Već-Viđenog i samo prepišu šablonu. Zato volim romane o Kinsey Millhone, iako je ona malo ekvivalent Phillipu Marloweu, ali je lik dobar, sposoban i imaš osjećaj da je žena. Neki od prvih romana o Kay Scarpetti su mi, također, bili dobri jer onda je još bila normalan lik koji je rješavao zeznute situacije svojim intelektom i snagom, ako je trebalo, i nije prelazila u neko pretjerivanje - sada su ti romani otišli u krasni racku jer je lik nepodnošljiv, bahat, centar svijeta i svemira i svaka prokleta stvar koja se događa, događa se samo protiv nje, kao da se svakom manijaku diže na nju jedinu. Odlutah malo, ispričavam se na tome, da se vratimo na stvar pred nama.

„Žestina“. Ja volim Deana Koontza. Slučajno ili namjerno nekoliko ljudi je moj stil pisanja usporedilo s njegovim, i nema većeg komplimenta od toga, vjerujte mi. Ja bih volio biti na njegovoj razini, ali nisam i nikada neću, ali barem mogu pokušavati. Čovjek, također, dobiva pomalo loš tretman kod nas jer je slabo preveden, a ono što je prevedeno varira od odličnog (Ponoć) do stvarno lošeg (Pod svjetlom mjeseca) i dosta ga se gura pod horor iako su to većinom trileri. Sa malo nadnaravnog ili možda horora, ali uglavnom trileri. I „Žestina“ je jedan od najboljih trilera koje sam pročitao. Ozbiljno - ovdje ne mogu pronaći niti jednu zamjerku - i mogao bih vam napisati klasičan osvrt kakvi su posvuda po Facebooku - Odličan. Sjajan. Preporučujem., ali neću jer to nije moj stil. I zato jer nikada nisam pisao o Kingu ili Koontzu, pa da i to malo ispravim. Uglavnom, ovo je intenzivno štivo iliti, kako ide prijevod, žestoko, i opravdava taj naziv jer ne treba puno da sranje krene i onda još da prebaci u petu brzinu. Naša junakinja je Chyna, 26-ogodišnja djevojka, buduća kriminalistica, koja ima ne tako sretnu obiteljsku povijest, i koja dolazi provesti vikend kod najbolje prijateljice čiju je obitelj skoro zavoljela kao svoju. Ali, mi nismo u ljubavnom romanu, mi smo u romanu Deana Koontza, i tako iste te večeri u kuću provali Edgler Wess, serijski ubojica koji ubije ostatak obitelji, siluje njezinu prijateljicu te ju ubije i odluči uzeti njezino tijelo. Chyna, koja ima šanse protiv Edglera koliko i ja protiv Mirka Filipovića, odluči pratiti ubojicu i osigurati se da ga sustigne pravda. I to je tek prvih 20 stranica jer tek NAKON toga počinje pravo jezivo putovanje, napeta igra mačke i miša sa nekoliko preokreta koje ne biste očekivali u ovakvoj vrsti romana.

Dakle, ja obožavam Chynu. Znate zašto? Zato što joj je prva pomisao kada shvati da je ubojica u kući (on ne zna za nju jer nije ni trebala biti ondje) - kako pobjeći odande. Jedna normalna, ljudska i iskrena reakcija. Nikakvo macho sranje - sad ću ja njemu staviti soli na rep - bježim, zovem murju, neka oni to riješe. Odluku da počne pratiti lika, smjesta donosi kada shvati da bi se ovaj mogao izvući nekažnjeno jer nitko nema pojma što se dogodilo - i opet, odluka koja je čini više antijunakom nego jebenim herojem koji će kao Kapetan Amerika spasiti dan. SVE odluke koje donosi u radnji (kako rekoh, prava sranja dolaze tek kasnije) su logične, nesigurne i gotovo nezamislive; žena kao da bori protiv velikog medvjeda dok u ruci ima samo štapić za ražnjiće. A igra mačke i miša je napeta, i odlično napisana jer se tokom putovanja dogodi nekoliko stvari, i baš kada pomislite - okej, to bi bilo to - hop, nešto novo se dogodi, te veselo putovanje ide dalje. I ne mogu vam opisati koliko je oduševljenje čitati, tj. pratiti lika koji ima zdrav, normalan i običan pogled na svijet, ALI koja će pokazati da ako je stjeraš u kut, zna pokazati i mračniju stranu. Jer, naravno da na kraju postoji veliki showdown između Chyne i Edgler - tako ti romani funkcioniraju, i to je sirova snaga protiv intelekta i predivno je za čitati da nijedno nije odlučujući faktor za pobjedu ako iza toga ne stoji jak karakter.

Rekavši to da odmah kažem kako mi je Edgler jako cool negativac. Po ovome je snimljena i mini-serija (koju je pasmater teško za pronaći) i njega je odigrao John C. McGinley, popularni Dr. Cox iz serije Stažisti (druga slika - ako ste se pitali tko su to dvoje - lik je strašno dobar glumac), i pogodio je lika do posljednje note (Chyna u seriji nije baš tako dobra, iskreno, ali može proći). Jer, Edgler nije tipični manijak kakve viđate u sličnim romanima. Oh, idem malo ubijati jer sam opasan. On ne ubija radi ubijanja već radi osjećaja žestine (ta-da; naslov romana) i lik je jezivo uvjerljiv baš zbog toga što je... normalan. On je lik s kojim se ne želite zajebavati čak i da nije serijski ubojica. On je tip koji uđe u bar i svi ga odmah pogledaju, on je gotovo karizmatičan do te mjere da bi mogao biti i glavni lik i čak bi, khm, gotovo navijali za njega. Zato je odličan negativac jer nije vaš dežurni manijak koji će zlostavljati nevinu sisatu djevu i... pa biti običan stereotipni manijak, i da, inteligentan je, jezivo, kao i Chyna, zato njihova igra mačke i miša više podsjeća na šah nego na dobri stari dvoboj (ima i toga, bez brige). Kako rekoh, ja ovome romanu ne mogu pronaći manu, a ja sam seronja, pa pokušavam svakako je pronaći. Mislim, jedna stvar u romanu možda neće svima sjesti kako treba - iako je stalno u pokretu, nema toliko događaja. Ima napetosti, ima stvarno jezivih trenutaka, ALI sve to je obična svakodnevica koja je čitatelju napeta jer znamo tko su ti likovi i što se događa (Edgler tako uđe u trgovinu i zastraši nekog seronju samo zato što mu se nije svidio), ali realno gledajući, ovo je više psihološki triler koji tek u završnici postaje tipični triler gdje se susreću negativac i pozitivac, i gdje se ide na čistu fizičku akciju. Jednostavno, ne mogu pronaći drugu manu, jednostavno ne mogu i ne mogu biti sretniji zbog toga. Stoga, ako ste za malo fine psihološke jezivosti, ovo je roman koji samo čeka da ga pročitate.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.