Vlado Jović | Kada bogovi posrnu gusari odrastu

S druge strane prozora sitne kapljice jesenje kiše neumoljivo su curile i kao da su se nadmetale koja će brže kliznuti niz glatku površinu stakla. Podsjećale su na plivače u bazenu koji se trude da u što kraćem vremenskom roku doplivaju s jednog na drugi kraj bazena. Pokušavao sam, prateći ih kretnjama prsta po staklenoj plohi prozora slijediti, ali nekako su bile prebrze da bi u tome i uspio.
Učionica u kojoj sam prije svega nekoliko godina slušao predavanja iz nekoliko predmeta, a najčešće iz povijesti, bila je puno manja nego što sam ju pamtio. Tada, u školskim danima, ova a i sve druge učionice Osnovne škole „29 Novembar“  Zavidovići, činila mi se znatno većom.

S mjesta na kojem sam se nalazio nisam mogao vidjeti cijeli stadion NK Krivaje, već samo dijelove tribina i malo zelenila travnjaka. Utakmice na kojima sam na tom istom stadionu, kao pripadnik navijačke skupine „Rokeri“ navijao za naš voljeni klub činile su mi se beskonačno davne i daleke. Kao neki prošli, gotovo zaboravljeni relikti iz prošlosti. Nešto što se desilo u prethistoriji, izumrlo odmah nakon iščeznuća dinosaurusa.

Tada, u tom trenutku, nisam se osjećao kao netko tko će tek u ožujku iduće godine napuniti osamnaest godina.

Sanjarenje o nekom budućom navijanju na tom stadionu gdje sam vidio najveće kraljeve igre, Prosinečkog, Bobana, Bolića, Admira Hasančića... prekinula je grupa vojnika koja je, poput stampeda, uz larmu i ciku, kao da se radi o  nekakvom seoskom vašaru, nahrupila u učionicu.

Većinu sam poznavao iz školskih dana, iz ovih istih učionica. A neki od njih, oni koji u tim školskim danima i nisu baš pokazivali blistavi um a ni primjerenost u ponašanju, sada su uz neki čudan izraz na licima tumarali od učionice do učionice. Podsjećali su na onaj lik iz crtanog filma, Tasmanijsku neman, u tom svom gotovo sumanutom obilaženju učionica. Kao da nisu mogli vjerovati da se slobodno kreću po tim prostorijama, nesputani i bez autoriteta koji im može dodjeliti jedinicu ili ih pozvati na red, koreći ih kao beznadežan slučaj.

Kao da je ta vizita po učionicama bila nekakav osvetnički pohod s kojim se osvećuju minulom vremenu kojega su proveli u školskim klupama.

Letali su uokolo, kao da žele reći: evo hodam po školi, čak sam i noge stavio na stol u zbornici, a sada mi nitko ne smije dati lošu ocjenu ili me oboriti na kraju školske godine a pogotovo me nitko ne smije  izvući za uši.

S travnjaka stadiona pogled mi je odlutao na niz slika koje su  obješene visile na zidu iznad školske ploče. Na slikama su se nalazila sedmorica sekretara SKOJ-a.

Pitao sam se na čijoj bi strani tih sedam mladića sa slika bili u ovom aktualnom ratu. Možda bi ti bogovi socijalizma, umjesto heroja postali agresori. Tko zna, vremena su čudna, škole su postale vojarne, a svjedoci smo da su posljednjih dana razni bogovi posrnuli. I oni državni, a i ovi naši, lokalni. Kao što je posrnulo naše Olimpijsko zlato, naš rukometni genije koji  navodno i više nije naš, već njihov. Dakle, posrnuo. Ljudi su s gorčinom prepričavali zgode koje su o njemu čuli, s nekim pomiješanim osjećajem bijesa i ljutnje.

-    Prihvatili smo ga kao svoga. Kao najrođenijeg. A on tako... – komentirali su, osjetivši  se izdano od strane tog rukometaša kojeg smo po dolasku u naš grad prigrlili kao da je tu i rođen. Kao da je tu oduvijek.

-    Ne shvaćam – često se čulo u komentarima – bio je najbolji rukometaš svijeta i  da to napravi. Otići u agresore...-

A  onaj gore, onaj jedini pravi i istinski bog, kao da je zadrijemao pa mu je promaklo vidjeti kakvo se zlo spustilo na njegove kćeri i sinove nad kojima skrbi, već ih je prepustio hiru sudbine i volji posrnulih lokalnih bogova.

Ili možda baš naprotiv. Moguće da itekako budno i pozorno nadzire dodjeljenu nam kaznu i pokoru.
Među bivšim učenicima, a sadašnjim vojnicima, koji su bezglavo i besciljno mahnitali po učionicama i hodnicima naše bivše škole ugledao sam i Belog, dečka iz kvarta s kojim sam se povremeno družio. Nismo se vidjeli duže vrijeme, zapravo od početka rata, pa je došao da me pozdravi. Zadnje što sam o njemu čuo bila je priča o tome kako je jedva izvukao živu glavu iz sela u kojem su mu živjeli djed i baka, a gdje su ga roditelji, zajedno sa druga dva brata bili poslali, lakomisleno smatrajući kako će tamo biti sigurniji nego u gradu. Nisu se baš iskazali kao dobri poznavatelji vojne taktike i doktrine, jer se baš to selo našlo prvo na udaru, kao logična meta zbog činjenice da je bilo usamljena enklava u neprijateljskom okružju.

Prišao mi je uz onaj svoj karakterističan osmijeh, koji bi se mogao nazvati prepredenim. Osmijeh seljaka na stočnom sajmu koji je upravo premuntao nekog gradskog naivčinu.

-    Šta je ovo brate mili? – upitao je nakon rukovanja.

Nisam bio siguran misli li pri tome na ovaj nesretni rat koji se nekontrolirano sve više rasplamsavao ili na činjenicu što može slobodno skitati po hodnicima škole. Provlačio je dlan kroz kuštravu plavu kosu, još jedna njegova karakteristična gesta i nekako nestrpljivo prebacivao ravnotežu s jedne noge na drugu. Jednom je netko za njega rekao da bi s takvim izgledom, kada bi imao samo mrvicu pameti, mogao podsjećati na nekog ruskog pjesnika, koji je upravo iz provincije stigao u Moskvu.

Umjesto odgovora samo sam slegnuo ramenima. Kiša koja je lijeno padala, izazivala je onaj paradoksalni osjećaj da se osoba osjeća jednako umirujuće kao i tjeskobno. Šutio sam ne želeći razgovorom prekidati niti smiraj koji je nudila kiša a niti tjeskobu.

-    Ne misli stati – prokomentirao je pogledavši kroz prozor, a ja opet nisam bio siguran na šta konkretno misli. Na kišu ili rat.

Prepričao mi je ukratko o svom bjegu iz sela u kojem je bio smješten kod djeda i bake. Pričao je pogleda fokusiranog u nešto što je gledao kroz vodenu zavjesu, koju je stvorio pljusak koji se silovitim intenzitetom sručio baš u trenutku kada je započeo s pričom, kao da je nebo s bukom koju je stvorilo htjelo prikriti, ili možda obgrliti, patronski stegnuti u zagrljaj, njegovu ispovijest.

Glas mu je bio odlučan i ozbiljan, nešto sasvim ne prikladno za golobradog dječaka s kojim sam znao činiti razne nestašluke. Tako da me je više podsjećao na nekoga starca, veterana, pred kojim se nalazi kraj životnog puta nego na tek punoljetnog mladića kojeg tek čekaju sve ljepote i nedaće života

-    Eto tako je to bilo – završio je svoju ispovjed, uz neki odsutni izraz lica. Staklasti pogled bio je pojam koji mi se vrzmao po mislima. No čim je okončao priču o proživljenoj traumi, opet mu se na lice vratio onaj izgled kuštravog, zaigranog dječaka, što me umiri i da mi za vjerovati da drama kojoj je nazočio neće ostaviti dubljih i trajnijih posljedica na njegovoj duši.

Ubrzo je zajedno s drugim vojnicima nastavio s tumaranjem po školskim odajama, a mene je njegovo prisustvo podsjetilo na događaj od prošle godine kada smo nas dvojica planirajući da uberemo nekoliko kiselih jabuka u vrtu kod jednog susjeda kroz prozor njene sobe ugledali kako se Amra...
 
*    *    *

Amra je te noći na sebi imala crvene gaćice, s velikim bijelim točkicama, koje su me podsjećale na marame kakve su nosili likovi gusara u avanturističkim filmovima ili oni iz stripova.

Ja i Beli krišom smo ju promatrali iz krošnje lipe na koju smo se popeli kako bi mogli s njega dosegnuti stablo jabuke koje se nalazilo s druge strane visoke, betonske ograde smještene između ta dva stabla. Kada smo krenuli u ovu ponoćnu avanturu, odnosno krađu jabuka, nismo ni slutili da ćemo osim kiselkastih, zelenih jabuka uloviti puno slađi i zanimljiviji plijen. Tako skriveni mogli smo, u miru, i neprimjetno posmatrati Amru, koja se ništa ne sluteći, prešetavala po sobi odjevena samo u te crvene gaćice sa bijelim točkama i ljetnu majičicu kratkih rukava.

Za dečke naše dobi, taj plijen je bio lovina astronomskih razmjera a usporedba s bilo kojim drugim užitkom, nemoguća.

A  plijen,  voajerska lovina, ušetala se u  vidno polje i ne sluteći da ju iz tame, pod okriljem mraka, iz lipinog lišća, vrebaju oči znatiželjnih dječaka, pogleda fiksiranih na njeno polu obnaženo tijelo.

Promatrao sam ju samo sa jednom mišlju, sa samo jednom željom koja je srce tjerala u bjesomučan ritam. Ritam otkucaja koji ne bi mogli pratiti niti bubnjari heavy metal bendova. Željom da će  Amra prirediti striptiz, za koji neće znati da je praćen budnim očima dvočlane publike, skrivene pod veom lipine krošnje.

Već i sama pomisao na to bila je dovoljna za rizik da će mi srce iskočiti iz grudiju i zajedno s opalim lišćem i trulim jabukama pasti i završiti na zemlji ispod drveta.

Nas šćućurene na stablu i Amru djelilo je svega četiri-pet metara razdaljine, prozorsko staklo, i tanka gotovo prozirna bijela zavjesa. I mada sam Amru, a i brojne druge  puno privlačnije cure, nebrojeno puta vidio na gradskim kupalištima i oskudnije odjevene, samo u kupaće gostime, vidjeti ju na takav način, u intimi njezine sobe, bilo  je ipak  nešto  sasvim drugo. Nešto sasvim drugačije. Nešto epohalno.

U jednom trenutku učinilo mi se da Beli mastrubrira, ali onda sam s olakšanjem uočio da briše jabuku o nogavicu hlača. Već to što poput pavijana visimo na granama ispred  njenog prozora bilo bi dovoljno loše, ako nas netko od Amrinih ukućana zatekne; ugledati Belog kako mastrubrira, e to bi bilo ne samo sramotno već i pogibeljno.  Ne bi mogao ni zamisliti kako bi se proveli kad bi ga u takvoj delikatnoj radnji zatekao Amrin otac. A izvlačiti se, u tom slučaju, na krađu jabuka bilo bi krajnje neuvjerljivo.

Mada mi je bila okrenuta leđima kada je skinila majicu, pa joj nisam mogao vidjeti grudi, uzbuđenje je poprimilo neku novu dimenziju. Misao da će se svakog časa okrenuti prema prozoru ispunila je svaki zakutak mozga. Mašta je radila prekovremeno, u tri smijene istovremeno, a tih par sekundi bilo je dovoljno da zamislim i vizualiziram čitavi scenarij u kojem Amra ispunjava sve nestašne dječačke maštarije.

A onda se desio novi veličanstveni trenutak.

Ako su prethodne scene izazvale užurbani rad srca nova situacija obećavala je užitak koji bi nadmašio i najsmjelija očekivanja. 

Amra je počela svlačiti i gaćice.

Nesvjesna da je poput Balaševićeve lepe protine kćeri promatrana znatiželjnim očima, ništa ne sluteći, krenula je skidati i taj najintimniji dio odjeće, obećavajući neslućenu radost.

Ali umjesto užitka, desila se katastrofa. U tom se trenutku Beli, kojem su noge utrnule od čučanja na drvetu, želeći promijeniti položaj, okliznuo  i pao usput povukavši i mene. Za sekundu smo se našli na tlu izubijani od pada i isprepleteni. I prije nego što sam pao na zemlju postao sam svjestan da sam poderao novu majicu s natpisom Metallica. Mjesecima sam skupljao novac kako bi ju mogao kupiti. Grana za koju sam zapeo prilikom pada posve ju je razderala i nije joj bilo spasa. Nisam se čak mogao ni zavaravati kako ću ju moći nositi barem ispod jakne, jer se rasporeni dio protezao od ovratnika do prsa.

Mada pad nije bio niti malo ugodan, i postojala je mogućnost da bi posljedice pada mogle biti puno veće od jedne poderane majice Beli se histerično smijao.

-    Budalo, zašto se smiješ? – pitao sam prijatelja, mada sam se i sam smijao zaražen njegovim neobuzdanim smijehom.

Pokušavao mi je odgovoriti na pitanje ali od smijeha to nikako nije uspijevao. Toliko smo se glasno smijali da je prijetila opasnost da će nas Amra čuti. Ili, što bi po nas dvojicu moglo biti pogubnije, Amrin otac.

Pomogli smo jedan drugom pridići se s tla, usput otresajući suho lišće s odjeće.

-    I šta je toliko smiješno? – pokušao sam ponovo saznati šta je to nasmijalo Belog.

-    Ma glupost mi pala na pamet, pa mi bilo smiješno.

-    Nisam ni mislio da ti je palo  nešto pametno. Da čujem.

-    Kada sam počeo padati s drveta... pala mi na um jedna situacija – počeo mi je objašnjavati razloge tog nekontroliranog smijeha.

-    Da, i... ?– poticao sam ga.

-    Znaš onu scenu kada se u filmovima gusari pokušavaju prebaciti s jednog na palubu drugoga broda?

-    Da. Znam – počeo sam se opet smijati sluteći kamo to vodi.

-    E palo mi na pamet da sam ja gusar koji se prebacuje s jednog na drugi brod. I da sam, kada sam pao, zapravo pljusnuo u vodu... u more...

 Čak i pri slabom svjetlu koje je dopiralo iz izloga trgovine pred kojom smo se zaustavili kako bi provjerili posljedice pada vidio sam da desno oko od Beloga ne izgleda dobro. Nešto što mi je izgledalo kao kombinacija suza i krvi ispunilo mu je zjenicu. Beli je pokušavao procjeniti štetu žmireći na drugo, neozlijeđeno lijevo oko. Uspio je samo bespomoćno škiljiti.

-    Sranje. Ne vidim ništa kada zažmirim na drugo.

-    Hoćeš li da te odvedemo na hitnu? – ponudio sam.

-    Pa da mi mater sazna. Prebila bi me kao mačku – pokušao se nasmijati.

-    Eto, a ovako neće vidjeti da nešto nije u redu.

-    Nešto ću već smisliti – ohrabrivao se, mada mu se crvenilo oka i  sluz koja ga ispunila sasvim jasno vidjela i u mraku. Tako nešto joj ne bi joj promaklo čak i da ima sličnu ozljedu oka, pa sam bio skeptičan oko šansi da će pred majkom uspjeti sakriti ozljedu.

Dok smo se vraćali kućama primijetili smo da u naselju vlada neuobičajena pustoš. Ali ne i tišina, koja bi trebala biti prikladna za takvu opustjelost. Unatoč prohladnoj, svježoj večeri većina prozora bila je otvorena, a iz stanova naših susjeda dopirao je glasan zvuk televizora na kojima se  izgleda pratio prijenos još jednog od sudbonosnih sastanaka političara koji su odlučivali o našoj sudbini. Ni nama, šesnaestogodišnjacima kojima su i dalje derbiji velike četvorke, Alan Ford i ostali stripovi bili najvažnija zanimacija u životu nije promaklo da se jedna zlokobna riječ sve češće spominje. Riječ: rat.

Ta scena u kojoj većina susjeda iz naselja drži otvorena vrata ili prozore iz kojih je dopirao glasan zvuk televizijski prijemnika podsjećala me je na prošlo ljeto. Samo je tada razlog za glasan ton bilo Svjetsko nogometno prvenstvo, a umjesto gotovo opipljive nelagode koja se zajedno s tonom razljegala naseljem, tada se zbog dobrih rezultata reprezentacije širila euforija.

Susjed Radivoj stajao je na vratima verande, odakle je vrlo jasno kroz otvoreni kuhinjski prozor mogao da čuje ton s televizora. Na prozoru montažne prizemnice, s druge strane dvorišta, stajao je Ibro, lokalni brico. I iz njegove kuće dopirao je glas političara. Sada kada smo bili bliži zvuku mogli smo razaznati da se ne radi o prijenosu neke od sjednica već o još jednom mitingu. U zadnje vrijeme mitinzi su bili svakodnevna pojava. Mogli smo sasvim jasno prepoznati  glas političara koji je dramatično sopćavao kako je ako  treba on spreman i za rat. Njegovu izjavu masa je pozdravila s burnim ovacijama.

Pozdravili smo obojicu susjeda ali oni kao da nas nisu uopće ni čuli. Možda čak ni vidjeli. Brico Ibro  samo je vrtio glavom gestom kakvu ljudi čine uglavnom  kada ne mogu da vjeruju u istinitost nečega. Radivoj je mu je na to, kao odgovor, izrekao samo kratki komentar: - Ne valja.

Pa onda rezignirano ponovio: ne valja, nikako.

S prijateljem sam se pozdravio nekako tjeskobno, uvjeravajući se da je razlog tomu, ozljeda njegovog oka i moja poderana majica.

Belog sam vidio nekoliko dana kasnije. Na glavi, preko desnoga oka, imao je povez. Baš onako kao što ga imaju gusari u filmovima. Niko od ekipe nije ga zezao zbog toga, niti mu dodjelio nekakav prikladan nadimak. U svakoj drugoj prilici taj bi mu povez priskrbio nadimak dobiven po imenu nekoga od poznatih gusara.

Bili smo previše zaokupljeni slušanjem priče kako su dvojica dečkiju iz kvarta preplivavši rijeku Bosnu pobjegli iz JNA. Čuli su da ih spremaju poslati negdje u Hrvatsku gdje su već počele otvorene borbe i svakodnevni oružani sukobi.

A i nije nam nekako dalo da zadirkujemo Belog. Osjećali smo se na neki način prestari za to. Nekako, kao da smo to prerasli.

Trebalo je proći nekoliko godina da spoznam, da smo tih dana zapravo odrasli. Da smo prestali biti dječaci koji krišom promatraju djevojke kako se razgolićene šetaju po svojim sobama u nadi da ćemo im ugledati neki od intimnih dijelova tijela. Da ćemo, makar krišom viditi njihove mlade grudi, dio guze ili možda....

Čitanje Alana Forda zamijenilo je čitanje vijesti o stanju u zemlji koja je neizbježno tonula u rat. Uskoro su se i utakmice prestale da igraju. Umjesto šalova i dresova svog kluba Rokeri su uskoro počeli nositi puške i uniforme.

Više nikada nisam uzeo da pročitam niti jednu epizodu Alana Forda. Nisam više nikada niti navijao kako na krivajinom, tako ni na drugim stadionima. Kao da jednom na silu prekinuto i oduzeto zadovoljstvo više ne bi imalo smisla kada bi ga ponovio s vremenske distance.

Jedino se Amre još ponekad sjetim i pitam se da li se udala i gdje ju je život odveo.

Zasigurno nikada nije saznala kako se je te kasno ljetne večeri u predvečerje rata dva para znatiželjnih očiju budno promatrala uz razbuktanu dječačku maštu, priuštivši im, možda i posljednji lijepi predratni trenutak....