Božica Jelušić | Mali i spori koraci

Ilustracija: Ivan Nivan: Bijela pustinja

Samo toliko da kažem: ja vjerujem u male i spore korake, u sistematičan rad i zasluženo napredovanje. Vjerujem u marljivost, čitanje, u metodično poslagivanje stvari u mentalnom i fizičkom okružju. U preskoke, "čizme od sedam milja", u veliki vjetar u leđa, uopće ne, to naprosto preskačem kao mogućnost. Glad za uspjehom u naše je doba izraženija nego ikada. Prošlo (Dvadeseto) stoljeće bilo je duboko obilježeno sindromom "poznatosti", popularnosti, svidljivosti i svaka je skrovitost ili anonimnost postala zazorna. Ljudi postaju žučljivi zbog banalnih "lajkova" na društvenim mrežama., zbog tv-minuta na kapaljku, prostora u novinama, koje pak malo tko uopće čita.

Naravno da je umijeće malih koraka teško. Zahtjeva strpljivost, pouzdanje u svoj rad, često nas dovodeći na rub melankolije i bacajući nam u lice izazove svih vrsta sumanutih ideja, od toga da smo neuspješni, prespori, jadni, do one krajnje, kako bi najbolje bilo da nas uopće nema na svijetu. Iskusila sam to bezbroj puta u pola stoljeća, pa i danas, usprkos formalnim potvrdama "profesionalne uspješnosti".Također, osjećaj da smo polovično shvaćeni, da smo predmetom nečije ljubomore ili bezrazložne zlobe, da nas doživljavaju kao prepreku vlastitoj afirmaciji i "društvenom uzdignuću", može nam priuštiti podosta gorkih časova.

A evo što jedan majstor, Eric G. Wilson , u knjizi PROTIV SREĆE / U pohvalu melankoliji, ima o tome reći:"Svi mi, bez obzira na narav, vjerovali u mit o Postanku ili ne, zacijelo imamo osjećaj kako smo u ovaj teški, ali i uzbudljivi svijet odnekud pali. Možemo ili, uopće, izbjeći melankoliju ako smo unaprijed osuđeni na fizičku i psihičku patnju , na sate uzrujanosti i milje napora ? Iskreno govoreći, ne možemo. Ali nije li upravo melankolija ono što životu daje oštrinu, raznolikost, izvanrednu uzbudljivost?Doista, da nam život izvan edenskih vrata nije toliko uznemiravajuće sjetan, ne bismo venuli za bogatijom inačicom svoje djetinje nevinosti. ne bismo se ni trudili pronaći nove puteve do te dinamički blažene, premda tragično prolazne vizije".

Ništa ne pada "s neba" i ništa se ne događa samo od sebe. Sve je plod strategije, metode, odricanja u ime vlastitih prioriteta, i nadasve: distribucije vremena po zakonima koje nam naše djelo nametne. Živimo onako kako stvaramo, a ne obrnuto. Ako ultimativno govorimo istinu, ako drugima nepristrano i pošteno određujemo mjeru, po svoj ćemo prilici biti prilično neomiljeni i prigodice sami u svojim nakanama i projektima. Međutim, izbor između zaokruživanja započetog i jednokratne javne pozornosti, već je unaprijed određen. Prepisujem sedamdeset pjesama, cijelu gotovu zbirku, za koju mi je virtualni prijatelj i naslov odstupio. Crtam nešto, zabrinuto mjerkam sivi nagužvani svod, zbog dolazeće kiše.Današnji je dan sasvim mali korak, s naporom učinjen, teturav, ali od soprinosi savladavanju dionice i ja sam zadovoljna, dok srčem zasluženu, malo prekasnu kavu.

Kao što sam višekratno poantirala: Vjerujem samo u svoj rad, u umjetnost, umijeće, u prirodne darove i njihov razvoj. Malim se koracima sigurno i do piramida može dohodati, pri čemu imam na umu i pustinju koja do njih vodi. Na dnu vidika cilj čeka, nešto uzvišeno, zbog čega se sav trud isplatio, a vrijeme tu uopće ne igra ulogu.

2. kolovoza 2019.

Flora Green