Kornelija Lengyel sišla je s prvoga jutarnjeg busa iz Zagreba toliko drugačija da sam je dobru minutu promatrao pitajući se je li to doista ona; posivjela tena, s teškim podočnjacima, kose gotovo nemarno uvezane na potiljku, ni traga sjaja u smaragdima, korak nesiguran, pokreti kao u čistačice koja je oplazila sve podove od sedmoga kata do prizemlja. Prišla mi je bez riječi, zagrlio sam je, osjetio kiselkast miris njezine kože kao od ishlapljela parfema… uzeo veliki kovčeg na kotačićima, ona je ponijela manji, krenuli smo prema Saabu.
„Molim te da popijemo kavu“, kazala je umalo šapatom, tresem se od manjka sna.“
Ubacio sam prtljagu u auto, sjeli smo pred Karolinu – konobarica nalik leptirici koja se netom iskobeljala iz čahure pa se tegobno razbuđuje zamolila je da pričekamo, aparat se još grije.
„Toliko toga smo rekli jedno drugom ovih dana“, bilo je moje razbiti mûk, „ne preostaje nam nego podvući maglovitu crtu, suočiti se s izazovima stvarnoga početka, kao da smo se vratili sa svadbenog putovanja pa se moramo uhvatiti ukoštac s onim o čemu dosad nismo ni razmišljali. Kornelija… najavio sam te posadi; vidim ponijela si odjeće za nekoliko dana – od danas radiš u Korkyri, preuzimaš posao što ćeš ga sama osmisliti. Očekujem također da sudjeluješ u odabiru onih koje tražimo oglasom, znaš o psihologiji mnogo više od mene… ja mogu ocijeniti koliko netko poznaje struku, ti ćeš provjeriti tko je individualist, tko timski igrač, kakva mentaliteta, temperamenta…“
„Darjane, ne vraćam se u Zagreb. Sandra i Barbara preuzimaju BlueDanube, u subotu će mi dovesti ostale stvari – zapakirala sam sve što želim seliti, ostalo će trebati Barbari koja se doseljava u garsonijeru. Nisam ti najavila, oprosti… odlučila sam najednom, osjetila da drugačije ne može biti: da sam ti rekla, zapleli bismo se u detalje, slomila bih se, odustala. Ovako, tu sam… postupi kako hoćeš“, izgovorila je mrseći vezicu jakne labilnom koncentracijom starice koja prebire krunicu.
„Dobro si učinila, to i nije bilo nego da se prelomi… imat ćemo se kad nositi s posljedicama. Možemo li uopće znati jesmo li pogriješili, ako se ne suočimo sa svim slojevima našeg odnosa? Odrasli smo ljudi, ne samo s mnogo utakmic' u nogama nego i s bezbroj kontuzija, poderotina… znamo što prilagodba iziskuje, znamo i da nam je podmiriti sve račune što stignu na naplatu. Kornelija“, prigrlio sam je čvrsto, položila je glavu na moje rame, “nastupa vrijeme usmjeravanja one rijeke emocija, oduševljenja što nas je onako ponijelo od jedne kamenite obale drugoj. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je teško, ali… to nije samo tvoja katarza nego i moja: zajedno ćemo se podvrgnuti provjeri sposobnosti za novi početak, želim vjerovati – posljednji u životu.“
Presušile su joj riječi, zagrlila me, osjetio sam njezine suze na vratu… Leptirica je tiho spustila kavu na rub stola; srkali smo moćan espresso, promatrali brodove, čeljad koja se užurbano kretala obalom, galebove – kao da se svijet prvi put budi pred našim očima. Prema Saabu smo krenuli s rukom u ruci, Kornelija se desnom primila moje nadlaktice: spontano smo uskladili korak, valnu duljinu zajedničke vibre. U mome stančiću, nimalo pripremljenom za njezino useljenje, zagrlili smo se (konačno!) s punom sviješću o neponištivosti zbivanja toga kasnojesenskog jutra, poljubili strašću hodočasnika koji kreću na put s koga im je svejedno hoće li se vratiti… zapravo, i nemaju kamo, jer im je život postao putovanje samo. Potjerao sam je u kupaonicu, bacio se na pripremu doručka; čuo se snažan mlaz iz tuša, ukazala mi se čudna slika: crna voda slijeva joj se niz leđa, grudi, noge… a koži joj se vraća čarobna boja breskve vinogradarke, obnavlja miris što sam ga zauvijek zapamtio pri buđenju u kastafsko praskozorje. Na brzinu sam oslobodio pola ormara, dio ladica… postavio stol za naše prvo redovno blagovanje pod istim krovom, prožet osjećajem da obavljam inicijacijski obred. Izašla je s kosom omotanom ručnikom poput turbana, stala nasred dnevne sobe sa smiješkom zbunjenosti, čudom čuđenja – kao da je zakoračila u scenografiju što sam je (rotacijom pozornice) promijenio dok se kupala.
„Jesmo li nas dvoje pri zdravoj pameti? Darjane… to što mi oči vide mozak ne priznanje: nema te stvarnosti u njegovoj imaginaciji“, rekla je poluglasno, intonacijom gimnazijalke koja uvježbava monolog za prijemni na kazališnoj akademiji. „Ima li u nama energije kojom ćemo prebroditi ovaj potres?“
„Tako ti uvijek kad si umorna, gladna? Da se sljedeći put ne začudim!“ našalio sam se, zadivljen njezinom preobrazbom: da, bila je ona opet moja Kornelija Lengyel iz svitanja nakon olujne naći u Kastvu, predivna zrela žena otmjene fizionomije, sanjiva pogleda i sjetna (ali i sretna) osmijeha u boricama uz vanjskih rub kapaka, duguljasta lica ruske plemkinje zagonetne genetike i s tragovima sustavna brušenja elegancije u držanju, pokretima, govoru profinjenih prstā. Žena za koju nijedna bitka nije suvišna, ona koja – pošto je muškarac prepozna kao blagoslov i prokletstvo na istoj adresi – neprestance potiče na preispitivanje: jesam li je zaslužio? kako je zadržati?… znajući da može jednako neobjašnjivo nestati, kao što se čudesno i pojavila u energetskom polju trajanja kraćeg od Božje čestice.
Stjepo Martinović pripada generaciji babyboomera koji su na vrhuncu svoje karijere tipkali na pisaćim strojevima, a zatim su, zajedno sa svojom širokom općom naobrazbom i odnjegovanim višestrukim talentima, krajem tisućljeća hrabro skočili u valove interneta i nametnuli kriterije koje će teško dosegnuti generacije površno educirane u nervozi smjene milenija.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.