Lidija Barić | Somnus morti similis

Kakvu sam ljepotu zaslužila
putujuć’ tako bez ikoga važnog
na putu kojim plovim do delte
jedne zelene rijeke u mulju
bez strasti i molitve
ne osvrćuć’ se i pristajuć’ i gazeć’?

Zar sam uistinu ovo ja,
jer jučer baš se pogledah u zrcalo
i vidjeh jednu nepomičnu boru
u kutu mi usnice i pomislih
ah, bože, ta nema mi spasa,
al’ tako je to kad putuješ
putujuć’ bez ikoga važnog.