Danijel Špelić | Clive Cussler - "Titanic"

Ah... Celine Dion, ona pjesma koja je postala dozlaboga naporna, Leonardo, Kate... O tome nećete ovdje čitati. Originalno, kada je roman objavljen kod nas, ljeta gospodnjeg 200+, ljudi su vjerovali da je po tome snimljen slavni film i ne krivim ih jer je izdavač prigodno ispustio originalni naslov romana - IZVLAČENJE TITANICA - skrativši ga na ono što će garantirano privući ljude. I na naslovnicu je stavio slavnu sliku broda koji tone iako toga u ovom romanu nema. Umjesto romantične ljubavne priče i velike katastrofe vi dobivate... Eh, kako da vam to slikovito opišem - Umri Muški susreće Toma Clancya, eto, dovoljno blizu. Jer, imamo špijune, specijalce, imamo uragan i imamo ruske teroriste koji puškaraju po Titaniku kao da je karneval. Izgubljeni ste? To je okej, puno je ljudi prije vas, uključujući i mene samog, bilo. Iako, zanimljivo, i ovaj je roman ekraniziran, ali je film doživio teški fijasko. U kinima ga je „potopio“, oh, slatke li ironije, drugi film o Titanicu - SOS Titanic - televizijski uradak koji je privukao toliku pažnju da su ga na kraju puštali u kinima. U njemu nije bilo terorista. Ni američkih specijalaca. Ni sasvim lude radnje o tome da se olupina slavnog broda podigla s dna Atlantika. Ovo je urnebesno loš roman, čak i za vrijeme u kojemu je napisan i izdan. No, požurio sam malo naprijed, moram se vratiti malo unatrag.

Clive Cussler je autor cijelog serijala o avanturama Dirka Pitta, pomorskog nešto-nešto junaka koji obično u svojim avanturama rješava neke povijesne stvari koje su povezane s morem i kopnom. Dirk Pitt je u osnovi sirotinjska verzija Indiane Jonesa i James Bonda, ali mu to ne uzimam za zlo jer ti su romani u osnovi čitljivi, znaju biti zabavni, Cussler ima taj svoj neki shtick kojeg se drži i to prodaje romane. Obično radnja ide; neka povijesna nezgoda/događaj/intriga, sadašnjost gdje neki megalomanijak želi vladati svijetom, Dirk Pitt, bla, bla, bla, svjetska dominacija, Pitt spasi dan. Cussler je također i teški egocentrični seronja, pa ako se pitate zašto su samo dva njegova romana ekranizirana, to je zato što je nakon svakog filma ekipa završila na sudu jerbo nisu konzultirali njegovo visočanstvo u vezi scenarija - ozbiljno, postoje gomile članaka o tome na internetu gdje se žali što njegovi romani nisu preneseni na veliko platno u slovo. Producenti su rekli – odje** - i više nitko ni ne želi imati posla s njim. Što je opet sasvim okej, pisci su čudne biljke. Cussler se zbog toga voli dopisivati kao lik u romanima, ako TO niste znali. O, da, pojavljuje se, punim imenom i prezimenom u nekoliko romana i pomaže vlastitom junaku kada je u problemima. Što je isto tako okej, glupo do bola kada čitate, ali okej, ta on je pisac. Uglavnom, ovo je bio treći roman iz serijala, ali prvi koji mu je donio popularnost jer - Titanic. Ljudi su fascinirani njime još i danas jednako kao i onda. Roman ima to jedno stajalište koje je smiješno, gledano iz današnje perspektive, ali 1975, kada je roman napisan i nije bilo. Svi su vjerovali da je Titanic potonuo u cijelosti. Iako je bilo izjava preživjelih da se prelomio na dva dijela, svi su to odbacili kao besmislicu. Ovo nije loše zato što je Titanic kao brod u njemu još uvijek u jednom komadu i što ga podignu na površinu jer do 1985, kada je olupina pronađena se nije ni znalo u kakvom je stanju - iako se moglo nešto i pretpostaviti, na što ću se vratiti nešto kasnije.

Radnja nas tako upoznaje s nekakvim huš-huš programom koji želi pokrenuti američka vlada, nekakvo oružje, velika razorna moć (iako će se koristiti samo u svrhu obrane), ali nedostaje nešto da bi bilo operativno. Nekakav mineral. Kojeg nema na zemlji, odnosno ima ga, ali jako malo i, sva sreća, netko ga je baš iskopao 1912 godine i bilo je neke frke i taj je mineral nestao. Gdje je? Na dnu Atlantika. U Titanicovom sefu. Naravno, Titanic onda još nije bio pronađen, pa USA vlada angažira Dirka Indianu Bonda da ga pronađe. On to napravi i sada se treba dignuti brod na površinu. Pa naprave i to. I onda udari uragan i zli Rusi napadnu olupinu i dolazi do puškaranja po starim palubama između pozitivaca i negativaca. Ima toga još malo po sadržaju, ali to vam je uglavnom to.

 Sada, ja sam popriličan povijesni frik što se tiče Titanica, znam čak i ono što ne bi trebao znati, znam cijelu priču u dušu i ovo ovdje je okej, valjda, priča kao priča, brod je dio povijesti, nije da ga se ne smije iskoristiti za neku drugu priču osim one gdje je glavno potonuće. Ovo je loše jer je ovo doslovno jedan obični i banalni hladnoratovski triler koji bi, da izbacite ime broda i njega samog, bio dosadan, predvidljiv i prošao bi doslovno nezapaženo. Ameri i Rusi, špijuni, Rusi su negativci, Ameri su strašni pozitivci - dosadno do bola. Iskreno, ovo sam pročitao samo zbog Titanica i kada je taj dio došao na red - dosadno. Zašto? Par primjera...

Dirk Indiana Bond je podnošljiv lik; on je zgodan (naravno) ženskaroš (naravno) sposoban za sve (naravno) i pametan kao nitko prije njega (naravno). Nije dosadan lik kao neki drugi jer, iskreno, Cussler, iako je seronja, zna pisati, zna napraviti priču oko nečega i, još iskrenije, njegova dva romana iz te serije o Dirku Indiani Bondu su mi vrhunska (o njima nekom drugom prilikom). Problem je KAKO se dolazi do rješenja. LIK - Titanic, bla, bla, bla, oružje, bla, bla, bla, opasno, bla, bla, bla... DIRK INDIANA BOND - (skida sunčane naočale kao CSI Miami Horatio Cane) ... Onda ćemo morati pronaći Titanic i dignuti ga na površinu (vraća sunčane naočale) YEEEEAAAAAAAAA! - Tako otprilike idu dijalozi ovdje. Jer, svaki taj neki povijesni artefakt on pronalazi bez muke. Pronalazak same olupine je priča za sebe. Sada, 1985 doktor Robert Ballard je koristio najnoviji sonar koji je prvo pronašao kotlove iz broda i trebalo mu je mjesec dana za to - naš Dirk Indiana Bond to riješi u dva dana. Kotlovi su veliki kao dvokatnica, ogromne stvari - sonar ih je registrirao i na ekranu su djelovali kao kutija šibica. U romanu, oni pronađu trubu jednog od članova orkestra. Iako je to lijepa gesta, spomenuti u radnji članove orkestra koji su otišli s brodom, ali to je kao da kažete da ste pronašli jedno zrno pijeska na pješčanoj plaži - doslovno nemoguće. Tehnologija u 1975 nije bila ni blizu onoj iz 1985, ali, okej to je roman, sve za potrebe radnje i tako to. Sami brod je očuvan savršeno, samo sjedi na dnu mora. Cussler je inače ronilac i zna jako puno o olupinama i pritisku u dubinama i tako to - svaka mu čast na tome, čovjek zna kako se živi - ALI kada dođete do dijela kada se opisuje kako je brod ustvari samo izgubio dimnjake u padu na dno - čak i najobičniji laik počne prevrtati očima. Jer, uzmite Yugo 45, bacite ga s visine od 1000 metara - dobijete palačinka de Yugo 45. Uzmite Titanic, bacite ga s visine od 4000+ metara dobijete ono što vidite danas na dnu mora. Pramac je ukopan 16 metara u morsko dno - on nikada ne ide van. Čak i ako pišete roman i ignorirate stvarnost - to je jednostavno nevjerojatno glupo i to za roman koji se hvali kako se koristio činjenicama. U jednoj sceni pri kraju posada podmornice sjedi na dnu i voda polako prodire unutra - rupica veličine igle na toj podmornici i na toj dubini bi presjekla čovjeka na pola, toliki je vanjski pritisak, da ne govorim kako bi sama podmornica vjerojatno bila skršena. Sada, to su tehničke stvari i općenito ne smetaju u radnji, dapače, nešto je čak i napeto, ali ja sam isto seronja, pa sada cjepidlačim jer me takvo što u romanima živcira.

I kraj - uragan udara u olupinu, tu su ruski teroristi, američki specijalci, puškara se naveliko - i ne bi slova rekao da se to ne odigrava na prokletom Titanicu! Olupini koja je masovna grobnica! Zato i kažem da bi ovo bio puno bolji roman da se iz njega izbacio slavni brod. Kao ono - Abraham Lincoln - Lovac na vampire. Pero Perić - Lovac na vampire - nema isti prizvuk, zar ne? Tako je i tu. I dok vi to čitate, pitate se ZAŠTO je brod uopće ovdje u radnji, te shvaćate da ste čitali bolno banalni politički/akcijski triler, gdje je glavni junak Superman i nema toga što ne može napraviti, sa akcijskim scenama koje su jednostavno nezanimljive kao i sve ostalo. Ne kažem da je ovo sve zajedno loše, netko ga je možda i čitao i bilo mu je dobro, ali je jednostavno - nezanimljivo. Iskreno, mogu ga preporučiti jedino kao primjerak... neobičnog romana koji je iskoristio ime Titanic za nešto drugo osim priče o potonuću jer takvih je malo, STVARNO malo i ako ste obožavatelj djela dotičnog autora. Priča tu ne završava, o, ne, nikako. Kada je brod na kraju i pronađen, Cussler je izjavio kako je sve točno predvidio, od lokacije do izgleda same olupine. Moja prva reakcija je bila - ozbiljno? Lokaciju nije ni naveo u romanu, pod prvo. Pod drugo, stvarni brod je gomila savijenog čelika, gotovo neprepoznatljiv zbog pada, prelamanja i rasturanja zbog zraka koji je ostao u krmi - u romanu imate osjećaj da je malo zagrebao po hidrantu, a ne santi leda. I, moje omiljeno, kada je rekao da su uspjeh romana (koji jest bio književni hit) i filma (koji je bio financijska propast - zbog koje je tužio autore - kratko pamćenje) potaknuli potrage za olupinom te je zbog toga pronađena. Mislim - ne, nikako, ni blizu, ni u najluđim snovima. Ali, hej, svaki pisac će se hvaliti na svoj način, čak i ako to znači pretjerivati preko svake mjere i doslovno izmišljati sranja u hodu. Kako rekoh, ne postoji loša reklama.