utorak, 9. srpnja 2019.

Larisa Janičev - Stojanović | Ostat će tu vječno


Zaključat ću ga noćas negdje u dubini moje duše, ostat će tu vječno...Onih godina, onih ranih 90-ih crvenjelo se nebo, a on je to gledao i rekao – Bit će rata! I bilo je...
A bilo je proljeće! Ono kasno proljeće, krvavo...
Sve se trebalo buditi. listati, bujati...
Od tada prošlo je puno vremena.
On danas živi samo u kiši, jer to padaju suze njegove, teške suze logoraške. Pa iako mu je težak život, pun boli, teškoće i bolesti, ipak je s nama. Sudbina mu teška, pelinovska. Naziva se Sjećanjem. Ja gledam ga od tada, nije više isti, narušena zdravlja i pogleda tužna. U njemu gorka sjeta prošlih vremena, umotana u sivilo života što ga ostavi netko pred njegovim vratima i na njegovu pragu.
I suza mu je suha jer ni plakati više ne može, a duplja prazna,
kao da ni očima više ne gleda.
Ruka mu teška, ne osjeća je. Eh, odavno je sve drugačije.
I proljeće se opet iznova budi, ali moj otac kopni svakim danom više. I zato ne uživam proljeće jer me podsjeća na krv, na patnju, na stradanja! A tata? Sve i dalje nosi u svojim grudima i nije više onaj stari, nije više onaj isti.
Guši se uspomenama koje naviru, one su nemilosrdne, uvijek se isti snovi roje. I pravim se da ne vidim i odavnno to ne spominjem jer zagrnuo se svojom boli.
Zaključat ću ga noćas negdje u dubinu moje duše, ostat će tu vječno... Moj najbolji prijatelj, moj heroj, moje sve – moj otac!
mome ocu ( 1943.-2016. )

Nema komentara :

Objavi komentar