ponedjeljak, 3. lipnja 2019.

Luka Ivković | Beduini



Jutros je šeikova karavana prošla preko vrha dine.
Nisu već dugo dolazili, ti crni beduini i njihove umorne deve.
Ponekad mi se činilo kao da se više nikad neće vratiti,
mislio sam da su izginuli u nekom ratu,
da im se rasulo prastaro pleme ili
ih je zamela pješčana oluja,
ali onda jutros baš za iznenađenje, na hrptu žutog pijeska rastegla se njihova tamna povorka.

Podsjetili su me na neka davna vremena,
ti vječni putnici bez grada,
koji slobodu samo u sebi nose bez da ih itko razumije.

Polako su se spuštali do male oaze ispod dvije palme.
Svezali deve i iz hladnog bunara izvukli nekoliko kanti vode,
da im se nijedna kap nije prolila i zatamnila pustinju velike Sahare,
kao da im je voda rođeno dijete ili voljena starica onemoćala od mnogih godina.

Izvadili su slatke datulje, užgali vatru za svoj gorki čaj
i sjeli ukrug prekriženih nogu zamotani crnim haljinama iz kojih su virile samo čiste bijele oči
prepune nekog nedodirljivog mira,
velike i sjajne nalik studenoj vodi male oaze ispod dvije palme.

Nisu pričali, samo im je topli vjetar mrsio mrke odore
kao da ispod njih i nema ljudi
zatvorenih u krugu svoje beskrajne slobode.

Među njima razlikovao se jedan s većim turbanom,
ali sasvim neznatno, skoro neprimjetno i
da on nije sjedio sam u palminu hladnu
možda ga ne bi ni zamijetio.

Kako to da je on sam?
Pitao sam se.
Pripada li im, pripadaju li oni njemu?

Vrući vrč čaja skinuli su s užarenih kamenja i
nalili narančastu tekućinu u male glinene posudice.
Pili su ga polako, onako vrelog dok se iz njega još izvijala para, a koštice datulja zakapali su u blizini bunara.
Tko zna, možda tu bukne velika palma kad navrate sljedeći put
u nekom drugom vremenu.

Ustanem,
polako im se spuštam dok mi noge propadaju u topli žuti prah,
a oni i dalje miruju, čekaju me.

Malo su se pomakli da sjednem u njihov krug slobode
dali mi posudicu čaja i par datulja, a onda me čovjek u palminoj sjeni pitao želim li s njima.

Zaboravio sam na sve, na sebe, na svoje,
zaboravio sam tko sam nekad bio i nisam žalio, možda jedino za majkom.
Ali onda me opet pomiluje pustinjski vjetar, baš kao da je ona,
i ja svučem odjeću, spalim ju kao da nikad nije ni bila moja.

Dali su mi dugu crnu haljinu od kozje dlake
u koju sam se umotao
i sljedeće jutro
 sasvim slobodan,
s beduinima
nestao preko
dina.



Nema komentara :

Objavi komentar