ponedjeljak, 20. svibnja 2019.

Tomislav Domović | Čamotinja



Dođe i ona. Nepozvana a uporna. Zastoj neba iznad naših voćnjaka. Piri kao povremeni dašak nad ljubavničkom arenom; koračić zastao na sredini trapeza, spoticanje što izaziva muk u okašnjelom poljupcu. Tišinom obavija sve sobe i nerazgovore u kojima jesmo. Između naših tišina se zbija, postaje tampon zona u koju nerado ulazimo. Nećkaš se. Ni ja nikamo ne žurim. Imao sam te dosta u proteklim danima, u posvećenim sekundama. Sad svatko svoju obalu grli. Tako prolazi taj dan i nespremno dočekana noć.

Noć je uvijek iznenađenje. Ogrebotine gmižu plahtama. U snu uzdahneš. U snu čujem tvoj san, tvoju golu ljubav. Nezadovoljnu i razjedenu tišinom. Moja ljubav u sličnom je stanju, poljuljani nogostup u nedavno opranoj ulici. Znam, ti nećeš, a ni tvoja ljubav neće prekoračiti uvrijeđenost. Moja ljubav i ja skrivamo se iza ponosa.

Ali, sjetim se, moja ljubav je muška ljubav pa je odvažno protresem i ona, željna ljubavi, napravi prvi korak. S tvojih očiju mrak gmiže u bijeg i na oknima zalelujaju bijele vrpce. Tvoja i moja ljubav pruže si ruke, zagrle se, zaborave protekli dan. Zaborave vječnost u posveti trenu. Izgledaju kao pomireni mladenci. Iskrižana tijela u jednom dahu.

Nema komentara :

Objavi komentar