Trnje iz Melanijine bašte
Piše: Jelena Miškić
Otvaram jezičac umjetne ograde koji me još sekundu dijeli od metafore života. Melanijina bašta u nedjeljno popodne pred kišu. Nema daška zraka koji bi mirisom bagrema niz ulicu donio umirujući detalj i prelijepio sjećanja.
Tu par metara niže napravila sam svoje prve korake. Nije da pamtim, tako su mi rekli.
Nedjeljom popodne pila se kava koju smo mljeli preko ceste u Veleprometovom dućanu i kući nosili u papirnatoj škanicli, pažljivo i sa štovanjem. Nedjeljom je baba znala ispeći žuti biskvit koji bi namazala pekmezom i zamotala u mokru krpu. Kada bi ga rezala kao da je nizala bezbroj šarenih puževih kućica na kristalu za posluživanje koje sam nestrpljivo čekala nakon pustih prijekora oko ručka. Hipnotički sam gledala kako za kraj lagano posipa štaub šećer na svaki odrezani komad za kraj svečanosti.
Kada bi zadovoljno spustila ruke niz štirkanu kecelju, to je bio znak da mogu lagano krenuti za njom niz dugi hodnik prema dnevnom boravku i stolu za kojim se okupila cijela obitelj.
Nema ovdje više ničeg.
Osim još poneko Melanijino trnje kojeg kad berem golim rukama, osjetim ubode duboko ispod prsnog koša.
To duša boli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.