petak, 5. travnja 2019.

Luka Ivković | Kava, cigarete i Brankica


Prije nekih mjesec dok sam sjedio na mramornom postolju rasvjete banova trga, pušio i na slušalice slušao „Take my breath away“ čekajući tramvaj, priđe mi jedna starica i zamoli cigaretu. Bila je osebujna njezina vedra pojava dok je za sobom vukla dvije crne plastične vreće u kojima su šuškale nagnječene limenke i odbačene boce. Onako nižeg rasta, u smeđim hlačama i debelom crvenom zimskom džemperu činila se ogromnom kao napuhan balon, no prišla mi je sasvim nečujno, tiho i mirno poput oblaka i dok me nije prekrila sjenom, nisam ni primijetio da netko stoji nada mnom.

„Imaš li molim te jednu cigaretu za mene, doma imam nešto kave pa ako mi možeš dati jednu bila bi ti zahvalna?“

Neću lagati da sam odmah pomislio kako je sve to brzo i lijepo slagala, ali u meni se još brže nakon te misli prelomila druga jer me do tada ni jedan prosjak nije tako iskreno i nenapadno zamolio za cigaretu. Ako i laže, onda barem laže iskreno i lijepo pa se ja ustanem i pružim joj otvorenu kutiju, neću propasti za jednu cigaretu, a ona se sva snebivala i nasmijano mi kaže: “Ajde molim te ti ju izvadi, meni su ruke prljave od boca.“

Izvadim dvije i pružim joj u ruku, a ona meni: “Dvije?“. „Dvije“, kažem joj hipnotiziran njenom pojavom i blagošću. Činilo mi se da iz njenih ispranih dronjaka i kose zategnute obručem, izbija neka neopisiva dobrota posuta tugom ali i skrivenom snagom, atomski sitna, no moćna kao uranij.

„Ej, baš ti hvala mladiću! Želim ti dobar dan, moj je sada dobar.“, kaže ona prije nego je spremila cigarete u džep od jakne, osvrtala se okolo, gledala malo u mene, malo u ljude koji su čekali tramvaj, malo u velike zgrade oko trga. Počela je govoriti, mahati rukama, a glas joj je postajao sve viši i suhlji. Promatrao sam kako ju neka divljina sve brže i u valovima obuzima izvirući iz nje. To je poklon života na ulici, pomislim. Ono prvo što sam vidio, zaista je ona, ono što je nekoć valjda bila prije nego li je završila na ulici, ali ovo sada, već je neka druga žena, rođena stara i siromašna na prljavom pločniku, mraku i ledu, među lavežom pasa i skitanjem mačaka. Podvojila se, umnožila, a zapravo se samo prilagodila da preživi.

„Ja u danu obiđem cijeli grad od Trešnjevke do Kvatrića, svi me poznaju. Mi smo radnička klasa i moramo se držati zajedno. Radnička klasa to sam ja, Brankica!“

Govorila je sve brže i brže i dok je skakala sa grada na ljude i radnike, osjetio sam da se prikriveno boji. Boji se da ju ljudi ne zaborave, zato mi je i rekla da ju svi poznaju i da se moramo držati zajedno. Ali opet se na kraju izgubila u masi kad je rekla: „Radnička klasa to sam ja!“, prorekla si je smrt bez da o tom ima pojma. Pomislim što se sve izdogađalo ovoj sirotoj ženi. Ima li uopće stana kako mi je rekla, a ako i ima, kakva rupa to tek mora biti? Možda je naprotiv i uredan, spremljen, zatvoren kao muzej nekog drugog vremena u kojem je još radila i zaista bila radnička klasa. Po policama namještaja od tamnog drveta i pomičnih stakala okrenuti leže emajlirani crveni i plavi lonci, na zidovima pribijen kalendar i pokoji goblen, kraj štednjaka limene kutije za čaj i kavu, naravno prazne, a u kuhinji stol i na njemu crveno-bijeli kockasti stolnjak s čistom masivnom keramičkom pepeljarom u sredini. A možda Brankica i nema baš ništa od toga osim sjećanja i čekanja na moj tramvaj da me napokon odvede i da ona može mirne duše zapaliti cigaretu nasred trga. Tko će ga znati, ali koliko me god ta starica u trenu napunila energijom, tako me je još više i ispraznila, ostavila sa par suhih riječi u grlu i ledenim injem u kostima.

„Ajde prijatelju moj, idem ti ja sada, moram još obići Donji grad, ako me gdje vidiš, pozdravi, sjetit će se Brankica.“. Pogleda me i malim, gotovo neprimjetnim trzajem više nego kretnjom krene mi pružiti ruku, ali ju odmah vrati. Vidjela je da sam to uočio makar sam se pravio kad da nisam. Shvatio sam da ju je sram toga što je prljava i nikakva, a ja joj onda polako stavim ruku na rame tek toliko da na sebi osjeti običan ljudski dodir kakav ponekad svi ljudi trebaju i mirno kažem: “Vidimo se Brankice. “Nije ništa rekla, samo mi se toplo nasmiješila, okrenula i nastavila za sobom vući dvije plastične vreće ispred hotela Dubrovnik, praćena gnječenjem limenki, šuškanjem boca i jednim mladićem koji je zaneseno svirao violinu.

Sjednem natrag na mramorno postolje stupa, vratim slušalice u uši i zapalim cigaretu, učinilo mi se da je imala okus po rijetkoj kavi i miris na ustajale boce. Nikako nisam iz glave mogao izbaciti Brankicu. Ugasim ju, izvadim polupunu kutiju iz džepa i ostavim kraj stupa da ju nađe netko tko će u to malo duhana i papira pronaći maleni komad svog mira jer su se meni za danas cigarete zgadile.

Dođe tramvaj, uđem, a Brankicu otada nisam vidio, samo se nadam da ću joj i sljedeći put, ako se susretnemo, moći dati cigaretu.

1 komentar :