Željko Bajza | Gledam more

Gledam planine, zelena stabla, stijenje uokolo sebe, gledam more i vjetrom propeto pusto valovlje. Oči su mi dublje od oceana. Dok valovi u mirnu obalu udaraju, mnogo se valova u meni giba. Iz prostranstva mora pogled upućujem beskrajnosti. More me opetovano zbunjuje i gane. Okanim se bjeline morske pjene gledam u zjenicu oceana.

Čujem pjev škrapa i lijeno pomicanje oblutaka. Poput školjke biser skrivam u prsima razapet kao krilo galeba. Hladne, po algama ćuteće školjke, pisane i bijele dragulje sedefastog  sjaja prebirem. Onaj sam što biser traži i u moru tvoga bivstva. Bistrim podmorskim odbljescima sunce se odsjajima ljeskalo, preplavio nas je val noćašnjih doživljaja.

Obzori su bili čisti podsjećajući na lađe koje se ljeskaju na tamnoj uzbibanoj vodi. Valovi su se pomalo uspinjali do vrhunca. Noć je bila tamna, a pučinski vali vjetrom podivljali. Što ima u zaludnom ritmičkom  mlatu  valova u toj rastresenoj i raspojasanoj groznici. Sve je imalo značenje, važnost, ritam, paletu boja i senzacija. Modrina vode ćutila mi se zagasitijom nego inače. Tražimo li fontanu sreće ne pitajmo gdje je sreća, more vidi dubinu i obalu, noć vidi nelagodu u ljudima i priljubljena tijela na plaži. Promatram sunčev svjetlokrug koji poput monstrance sja ponad plaveti blistave i moćne uspjenjene vode i divim se. Sljubiše se mjera i obilje. Uznositost i velemožna ljepost sraza mora i žala plijene, a za sutra najavljuju kišu, no svaka kiša je prolazna. More je simbol plovidbe, sunce je simbol života i radne topline, kamen je simbol trajnosti, mudrosti i svrsishodna truda.

Gledam more kako prima i upija sunčeve zrake koje ocrtavaju zlatnu stazu na valovima. Kada plima dosegne svoj vrhunac, melodija svakog vala širi se i stvara prekrasnu simfoniju. Sunce rumeneći se silazi na tirkizno srebrnom horizontu pokoravajući se mjesecu. Zamračenjem večernjeg neba dan se lagano premeće u noć. Mjesec se gordo uzdiže bacajući hladno svjetlo na more. Cijelu noć mjesec će kupati ljubavnike u svojoj čarobnoj svjetlosti. Lica će im se ogledati u zvijezdama, a tajne će njihove trava obaviti u svoje vlati. Biljka će  komunicirati sa životinjom, zemlja s ovim morem, a čovjek sa svime što ga okružuje. Gledam ovo uzljuljano more i razmišljam kako svijet stvara lanac sa samim sobom te da se čovjek po svojoj inteligenciji prilagođuje svim zvijezdama. Čovjekov intelekt nesavršeno odražava mudrost Božju. On je u proporciji s nebom, životinjama i biljkama, zemljom, metalima njezinim, spiljskim stalaktitima i olujama. Gledam sliku mora gdje se izvana vidi bonaca, a unutra vrije. More trebamo dobro poznavati, jer s njega opasnosti vrebaju. Onaj tko se ne trudi upozneti ga može nastradati. Mudre poslovice stoga nas uvijek iznova uče, drži se kraja, “fida terra”, a hvali more, “infidum mare”, ili pak ono, bolje je na suhom sa starim kolicima nego na moru u novom brodu. Prema moru i njegovoj ćudi moramo iskazati poštovanje. Općenito moramo poštivati prirodu i njezine zakone. A bahati smo.

 

Morski valovi zajahali su noć. Gledam, moj val te uhodi, priča našu bračnu priču. Umireni ribari pronalaze cvijet i kontempliraju nad velikim tajnama. Poput lađa su što se morem njišu, mirni su i čisti kao stara luka poslije kiša. Djevojke kojima ne mogu razaznati lica hihoćući se trče po pijesku valovima okupanog žala.