subota, 2. ožujka 2019.

Kitana Žižić | Zsa Zsa Gabor


Bilo je dugo, toplo ljeto. Ma šta toplo. Bilo je vruće, jedno od prvih prevrućih ljeta u danima odrastanja. Mladost je bujala u nama, rasla je napetost vrele krvi, duša se sve češće penjala u grlo, iščekivanja nečeg moćnog a nepoznatog, tek slućenog, ispunjavala su nemirne sate, i dnevne i noćne.
Po prvi put roditelji su nas ostavili same u Splitu. Nedjeljno poslijepodne provodile smo u ugodnoj razbibrizi, čudeći se, kako sad kad smo slobodne raditi što nam je drago, ponestaje i volje i mašte da barem pokušamo pronaći odgovore na pitanja srca, bremenita mladenačkom nestrpljivošću i ustreptalošću puti. Toliko navikle na strogost i zabrane, nismo marile niti za ples, premda smo obje obožavale plesati.

Rolete su bile skroz spuštene od ranog jutra, kako bi se i najmanjoj zraci sunca onemogućio put u naš lagodan svijet tog ljeta, okružen dosadnih stambenim zgradama tada modernog kvarta u Splitu. Srećom, u vrijeme promjene našeg mjesta stanovanja, hortikultura još nije bila nepoznanica. Uljepšavala je okruženje, nudeći pogledu mekoću zelenila u svim mogućim nijansama. Kroz krošnje stabala, sivilo stambenih zgrada, kad bi se suncu dozvolio pristup, preobražavalo se u tople dugine boje i lako se moglo uživjeti u zamišljanje uzbudljivih trenutaka stanara iza zatvorenih kapaka.

Nakon ručka, sestra i ja ispijale smo kavicu i poželjele gatanje. Nismo baš vjerovale u proricanje budućnosti, koja se navodno ocrtava u tamnom talogu na dnu prevrnute šalice. Često smo se smijale gatalačkim sposobnostima obiteljskog prijatelja, soboslikara Mate. Volio je udovice te ih rado zabavljao gatanjem nakon obavljenog posla. Krug njegovih omiljenih žena, od kojih su se mnoge međusobno poznavale, nije bio preširok. U razgovoru s njima ponaosob, doznavao je mnoge tajne i tako vrlo „uvjerljivo“ umirivao njihove zebnje, ublažavao strahove, sokolio nadanja i proricao susrete, sve iz crnog taloga. Dok su se one čudom čudile njegovom talentu, i Mate je ponekad ugrabio poneki trenutak zadovoljene žudnje.

Čekajući da se talog stvrdne i postane „otvorena knjiga“, na stoliću u kutu ugledale smo nekoliko ženskih revija. Na naslovnoj stranici jedne od njih privukao nas je naslov „Kako osvojiti muškarca?“.  Bio je to intervju sa fatalnom zavodnicom i glumicom iz Mađarske, koja je na duhovit način iznosila svoja iskustva sa muškarcima i nudila upute o tome tko, kome i kako treba prići. Muškarcima je predodređeno da osvajaju, ali zašto bi to ženama bilo zabranjeno?! Nije važno tko napravi prvi korak, bodrila je žene. Ako vam se muškarac sviđa, dajte mu to do znanja. Lako ćete kasnije igrati igrice svojstvene ljepšem spolu i buditi čežnju za sobom u onome, koga ste odabrali. Ako vam osvajanje metodom toplo-hladno nije strano, postat ćete njegova neuhvatljiva i nedostižna strast, dok susret za njega ne postane sudbonosan.

Obodrene i naoružane savjetima, odlučile smo navečer isprobati tek saznanu tehniku zavođenja. U bašti hotela Ambasador, dok smo uživale u glazbi i osvježavajućim napicima, zvjerkale smo naokolo u potrazi za „plijenom“. Nitko nam se nije sviđao. A onda je ušao on.

Da li sam se samo šalila ( jer tako sam tada zaista i mislila ), ili me nešto drugo obuzelo, ne znam. Znam samo da sam bezobrazno buljila u njega, prateći ga pomno, sve dok nije sjeo za stol svojih prijatelja. Vidjelo se da je iznenađen, uzvratio je pogled i nije ga skidao niti dok je prolazio pored nas, a kad je produžio dalje, okretao se i gledao. Sestra je bila osupnuta. Što je tebi, jesi normalna, u čudu me pitala. Samo provjeravam da li „pali“ ono što smo poslijepodne pročitale, rekla sam.

Svirka nas je prenula iz prepirke, a on se uputio prema našem stolu. Tek me tada obuzela panika i neugoda. Znala sam da se neću moći uzdržati od smijeha, ako me stvarno odvede na podij. U tim godinama smijemo se svakojakim glupostima, nenadano, neobuzdano, nezaustavljivo. Meni je smijeh donio nebrojeno radosti, tim više što sam kod kuće najčešće bila preozbiljna. Van kuće sušta suprotnost, naročito nakon pronalaska srodne duše u drugom gimnazije. Smijeh je bio naš zaštitni znak u svakoj prilici, pod svakom palmom u Splitu, na svakoj šentadi na rivi, na stijenama pored mora.

I bilo je smijeha tijekom plesa i pokušaja otklanjanja neugodnosti izmišljenim isprikama o razlogu smijeha. Srećom, njega to nije omelo, a meni je bilo predivno u njegovom zagrljaju. Bio je to početak najveće ljubavi mog života.

Neodoljiva privlačnost nas je navodila čak i na laži, kako nas činjenice ne bi udaljile jedno od drugog. Bio je mlađi, ali to nisam znala. Toliko sam ga voljela da su riječi neprekidno izlazile iz mene, jer da nisu, imala sam osjećaj da bih se ugušila u njima - neizgovorenim. Usprkos tome, odlazila sam i vraćala se, uvjerena da ne možemo biti sretni, jer je previše razlika bilo među nama.

Također sam znala da moji roditelji ne bi odobravali našu vezu.

I kad sam već bila u braku, a kasnije i on, zaokupljao je moje misli i naseljavao snove. U noći kad je doživio prometnu nesreću, sanjala sam da je u nevolji i da me treba. Osjećaj je bio tako stvaran da sam se uplašila, a jutro je potvrdilo moj strah.

Umro je u tridesetitrećoj. Na sprovod sam otišla sama, sa velikim buketom cvijeća. Bila sam strašno usamljena u svojoj tuzi, a nisam smjela pokazati koliko me boli. Svi su imali pravo na bol, i njegova supruga i dvoje djece i majka i ostala rodbina i brojni prijatelji. Samo sam ja svoju trebala skrivati, jer bi ih moja bol vrijeđala. Moja ljubav je ostala tajna, za nju smo znali samo nas dvoje.

Kad sam mislila da je „opasnost“ prošla, da su svi otišli, približila sam se grobu i još jednom mu tihim glasom rekla koliko ga volim. I oprostila se od njega. Ali ne i od ljubavi prema njemu. Nikada.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.