Čitam ja tako tog Parmenida
(ništa njegovo, već Platonov spjev),
kad dođem do misaonog zida
i naglo poče hvatat me zijev.
Al' razlog za to dosada nije
niti što mi se, eto, baš spava,
nego nešto fundamentalnije
- zbog teških misli klonu mi glava.
Mladi je Sokrat (talent već tada)
s grupom drugih Parmenida sreo
Krenuše pitanja. Kanonada.
Sokrat stoji, Parmenid je sjeo.
A kada starac umovat krenu
o
Jednome što mnoštvo već nije,
baš to me iz drijemeža prenu
te htjedoh kraju doći što prije.
No Platon se ne da brzo čitat
(gdjegdje ponavljah i dva-tri puta)
te svaku mis'o morah propitat
i sagledat iz još kojeg kuta.
Tako saznah da
Jedno ne može
udjela imat ni u čem cijelom;
u cijelom se dijelovi množe,
a
Jedno ne može bit dijelom.
Također ne može bit ni mnoštvo
nit ga dijelovi činiti smiju,
no ipak, znamo, jedno je boštvo
u kojem tri dijela se kriju.
Je l' možda tu tajnu dokučio
Parmenid kroz svoje umovanje?
To ne znam, još nisam odlučio.
Zaključka nemam. Fali mi znanje.
Pa krenem čitati od početka
u nadi da ću naići na bit,
skroz polako, od retka do retka,
tražeći smisao, prateći nit.
Al' niti je devet. Ostah zbunjen
te propitkivah sve ono što znam.
No mis'o je gipka, nije stijen,
stoga nit desetu potražih sam.
Znamo što se u početku zbilo:
sve je tada krenulo iz
Jednog,
a umnažanje je porodilo
svu raskoš Svemira nepreglednog.
Moj razum i ja smo se složili
te pronašli zaključak vrijedan:
ma koliko zbrajali, množili
summa summarum biti će –
Jedan.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.