nedjelja, 3. veljače 2019.

Sanja Mrša | Lumin


Badnjak je. U toploj kuhinji koja je u adventske dane mirisala po cimetu, jabukama, orasima, danas se umiješao i miris tradicionalnog bakalara kojeg moja majka danima priprema.
Na prozoru ili na stoliću je obavezna kandela.
Otkad znam za sebe, cijeli život, na Badnjak moja mati pali lumin za svoga oca. U običnoj čaši na vodi pliva prst maslinova ulja s komadićem pluta na kojem gori lumin.
Taj plamen je svjetlost za očevu dušu. To je postalo  dio nje.

Ne jedanput, mati nam je pričala kako je kao mlada djevojka ostala bez oca baš na sam Badnjak.
Moj djed je bio mornar koji je 1959. godine plovio na drvenome motornom brodu Igrane, u vlasništvu Šibenske obalne plovidbe. Tada je taj brod uz Martinšćicu bio najveći drveni brod Jadranske slobodne plovidbe.
Toga kobnog dana puhalo je na Kvarneru orkansko jugo. More se valjalo i pjenilo. Bilo je veliko nevrijeme. Jako jugo je dosezalo snagu od 100 km/h, dok je u riječkom zaljevu bilo tek nešto malo povoljnije.

Moja majka je tada bila petnaestogodišnja djevojčica. Pohađala je nekakav tečaj u gradu i putovala „prugom“ na otok, a plovidbu brodom i danas zovemo „pruga“.

Uoči Badnjaka, kada se vraćala kući na otok, srela je svoga oca, moga djeda, koji se upravo iskrcao s broda i došao u grad. Puhao je fortunal juga, brodovi su se opasno ljuljali uz rivu, nebo je bilo sivo i teško.
Bila je začuđena što vidi oca,  jer je otac još bio na godišnjem odmoru,no pozvali su ga u službu.
Uhvatila se s njim pod ruku i pratila ga na autobus za Rijeku jer su ga pozvali na brod Igrane. Jedan se mornar iz nekog razloga skinuo s broda i on ga je trebao zamijeniti. Trebali su u Bakru ukrcati teret, rudaču pirit koja se vozila u Veneciju. Zato će autobusom do Rijeke jer već sutra u 10.00 sati brod isplovljava iz Bakra.
Toplo se pozdravila sa svojim ocem kojeg je neizmjerno voljela, a nakon rastanka i pozdrava, djed se još jednom okrenuo i pozvao svoju Anku da je još jednom zagrli i poljubi. Majka mi je često znala reći da je roditelje voljela i poštovala, ali njezin otac je za nju bio oličenje dobrote, i ma koliko voljela svoju majku, još je više bila vezana za oca.
Moja majka je govorila:
„Dida bi me dočeka na koloni u gradu kad bi išla kući brodom i donija bi mi komad kruva i u njemu komad lešeg mesa. Odreka bi se svoje marende da je dade meni. Nije se onda imalo.
On je cili život navigava po šibenskom arhipelagu, na brodovima Mosor, Ika, Knez Miloš...
Dida je bija lip, visok čovik. Narav mu je bila blaga, ima je dobro srce. Baba je bila stroža nego on.
Njegov prvi vijađ van našeg mora košta ga je života. Pozvali su ga, zaminija je drugog mornara i ostavija kosti u moru.
Volila sam ga bezgranično jer puno se je dida namučija s menom u životu. Bila sam boležljiva curica i dida je puno vodija računa, puno mi je ljubavi da... nemoj me pitati...to mi je rana...“, govorila bi moja mati kad bi je ispitivala kakav je čovjek djed bio.

Bez obzira na snagu juga, brod Igrane je 24. prosinca 1959. dobio dopuštenje da isplovi. Teret pirit je bio ravnomjerno raspoređen po cijelom skladištu, ali bio je prilično mokar. U olujnom jugu je, prema nekim navodima, more prodrlo u skladište broda te još više namočilo rudaču, pa se opasan teret  pomaknuo, a brod se naglo i jako nagnuo.
Brod je škripao, otimao se moru, daske su cviljele, valovi su bili viši od pet metara. Kapetan je naredio da se brod napusti. Posada nije čekala da se spusti čamac za spasavanje, već je poskakala u pomahnitalo more. Na brodu su ostali samo vođa palube i kapetan koji su s teškom mukom uspjeli spustiti čamac za spasavanje i krenuti prema obali jer je brod Igrane ubrzo potonuo. Prema navodima uspjeli su do obale iz mora izvući još tri mornara.
Obala je bila udaljena dvije milje, tako blizu, a tako daleko za utopljenike, jer oko podneva radnici su s obale, iz škvera Žurkovo, vidjeli da brod tone ispred uvale u Svežnju. Nisu stigli ući u čamac, more je divljalo, pomahnitalo, jugo je tuklo o kraj, nego su
obalnim putom krenuli prema Svežnju.
Brod se više nije vidio, progutalo ga je more koje je kuhalo kao u grotlu. Opazili su samo čamac koji se probijao kroz valove i koji je vjetar nosio prema Martinšćici.
Nadali su se da se cijela posada nalazi u čamcu, ali na obalu su uspjeli izvući samo tri člana posade.
Još jedan pomorac bio je spašen uz samu obalu. Radnici škvera uspjeli su ga izvući iz mora iako su valovi tako udarali o stijene da je postojala opasnost da ga more baci na stjenovitu obalu. Jednog nesretnika su našli u pojasu za spašavanje, ali njegovo tijelo je bilo nepomično s glavom uronjenom u more. Od trinaest članova posade, sedmero članova je izgubilo život. Među njima i moj djed.       

Na malenom otoku u šibenskom arhipelagu na svog dragog muža i oca čekala je obitelj.
Iako se u to doba crkveni blagdani nisu slavili, kakogod, bio je Badnjak i božićno vrijeme, i na malom otoku bilo je nešto uzvišeno u zraku. Kao uvijek u to vrijeme u toploj kuhinji širio se miris fritula koje su se zlatile i okretale na ulju kao loptice.

„Brat i ja smo se na taj Badnjak vraćali kući, ali kako je puhalo olujno jugo, brod nije moga stati u Prvić Luci, nego nas je iskrca u Šepurine. Naravno, na brodu se čula vijest da je brod Igrane potonija jer je sad spada pod Šibensku plovidbu i da se nije pola posade uspilo spasit. Brat i ja smo sve to čuli... bili smo preplašeni, jadni... bojali smo se kako materi reći...
Došli smo u kuću onako tihi i tužni. Isprva nismo tvojoj babi ništa tili reći. Stalno nas je pitala: 'Dico, šta van je? Dico, šta ste tako tužni, šta vam se desilo?'
Kad smo joj kroz suze rekli da se Igrane potopija i da je pola posade stradalo, da se izgleda otac nije uspija spasiti, s brda na otoku di je stajala mala kućica prolomija se jauk i baba se tila bacit niz fumar. Jedva smo je brat i ja zadržali. Sutradan je bila bonaca. More je bilo mirno ka ulje. Kaže se kad more uzme sebi, da se tada smiri“, pričala je moja mati.

Koliko god tužno bilo, to su za mene bile priče. Svog djeda nisam nikad upoznala, voljela sam da mi majka priča o njemu, o njihovu životu, jer moj djeda je plovio i Dunavom, na šlepu gdje se rodila i moja majka. Svoje prve godine života provela je u Zemunu. Nakon toga obitelj se vratila s djecom na otok, u Dalmaciju.
Tijelo moga djeda nikad nije pronađeno, čak se ni brod nikad nije izvukao na kraj. Moja baka nije imala mjesto za položiti cvijeće, ali je ipak na njihovu grobu i didova slika. Baka ju je dala izraditi još u vrijeme kad su se fotografije „slikale“, pa je slikar na slici djedi naslikao kravatu, kako je baka htjela, da slika izgleda lijepo.
Često se znam zagledati u fotografiju koja visi u majčinoj sobi. I tu sliku je dala izraditi baka. Slikar je spojio dvije slike, nje i djeda. Baka već u poznijim godinama, a djed na slici izgledao je puno mlađi od nje. Tako je nastao portret bake i djeda. 

Grob moga djeda su morske dubine. Ni ostala tijela nikada nisu pronađena.
Vjerujem da su se baka i on našli u nebeskom plavetnilu i da su sad skupa sretni.

Djed je bio jako visok čovjek, baka mu je dosezala malo više lakta. Ta životna tragedija i težak život na otoku, na baki su ostavili trag. Bila je stroga prema djeci, tvrda i neumoljiva.
Sva briga, sva sirotinja je ostala na njoj.
Brinula se o maslinama, neke su bile i na drugim otocima, pa bi se malim kaićem na vesla ujutro uputila, a vraćala u suton kući. Tako je i drva sakupljala za zimu. Lovila je ribu, a hobotnice bi sušila na suncu i spremala za zimu.

Meni je ostala u sjećanju kao malena starica, uvijek u crnini koju je znala tek prošarati bijelim točkicama ili sitnim bijelim cvjetićima i smeđim rupcem na glavi svezanim na zatiljku kako se tada nosilo na otoku.
Mi, djeca, njezini unuci, rado smo dolazili na otok.
Jedno ljeto, dok su moji roditelji još radili u inozemstvu, ostala sam s bakom na otoku.
S brda sam stalno gledala brodove i čekala roditelje. Baka me vodila svugdje sa sobom jer nije imala izbora. Odlazile smo „prugom“ u grad kada bi baka trebala što obaviti.
Svaki dan me vodila na kupanje nakon podnevnog odmora kojeg nisam voljela jer mi se poslijepodne nije spavalo. Navečer bismo se spustile u selo gdje su žene sjedile u uskoj uličici i razgovarale, a djeca su skakala i trčala uskom kalom ne bojeći se automobila.
Godinama kasnije za vrijeme školovanja, znala sam je naći u gradu na pijaci kako prodaje maslinovo ulje i najljepše i najmirisnije garofule (karanfile) živih, sjajnih boja koje je imala u svom vrtu.
Nikad više takvog mirisnog karanfila nisam našla.

Volim otići na otok. Ti naši mali otoci sa svojim posebnim životima imaju posebnu draž. Kad se iskrcam s broda, drukčiji je zrak i drukčije je sunce. More je plavije, mirisnije. Otočani obično izađu pred svaki brod da vide tko je došao i tko odlazi. Domaćini vas iščekuju pred brodom i ispraćaju na brod, na rivu, a ne na kućnom pragu. Kad odlazim, osjetim nostalgiju koju ne mogu sebi objasniti.
Ima nešto u tom moru i tim otocima.

Dugo već bake nema, već su i njezina djeca ostarjela. Njezini unuci su odrasli ljudi sa svojom djecom i svojim unucima.

I opet je Badnjak. Kandela gori. Podsjeća me na baku i na majčinu priču. Sad moj djeda ima drukčije obrise jer je ujna među starim stvarima u kući na otoku, pronašla djedovu fotografiju u punoj veličini, koju smo, naravno, odmah svi podijelili među sobom preko mobitela. Pronašla je i didovu matrikulu, pomorsku knjižicu koja je napravljena još davne 1924. godine.
Na toj starinskoj crno-bijeloj fotografiji, koja je već i požutjela od starosti, gledaju me blage oči visokoga, naočitog čovjeka u odijelu, s bijelom košuljom i kravatom. Iz malog lijevog džepa viri mu bijeli rupčić. Niz tijelo u ruci visi mu rašketa, kapa.
Promatram tu sliku. Čudnovatog li života! Potomci smo toga neznanog čovjeka koji nam je djeda, imamo njegove gene. Primjećujemo i da je Ivo „pljunuti dida“.

Ta svijeća meni znači sve više. Djed nije samo riječ, on je sada lik. Mogu zamisliti baku i njega. Mogu zamisliti njezinu bol i tugu. Tugu njegove djece, tugu moje majke koja ga se često sjeti i pusti suzu za njim i nakon toliko godina.

Volim reći da nitko ne odlazi od nas dok god smo živi.
Iako ga nismo upoznali, naš djed nije nikad istinski otišao. Sačuvala ga je moja mati pričajući nam o njemu.

Svijeća na Badnjak nas podsjeti da smo imali djeda koji je bio mornar.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.