Kolumne

četvrtak, 28. veljače 2019.

Nikola Šimić Tonin | Miroslav Krleža


Bit ću iskren pa priznati, trebalo mi je vremena i vremena pomiriti se s Krležom. Krležu uistinu ne može čitati svatko. Za pristupiti Krleži potrebno je ogromno predznanje. Ali kada jednom pročitate Krležu uistinu niste više isti. Kao što se preporuča stranim veleposlanicima ili drugim „predstavnicima“ kad idu na službu u BiH čitati Andrića, za razumjeti cio ovaj prostor neizostavno treba čitati Krležu. Krležine Zastave. Kad smo slavili veliku godišnjicu Velikoga rata upoznali smo se sa svom veličinom Krleže u međunarodnim razmjerima. Koji to još naš književnik izuzev Andrića može izaći na međunarodnu scenu da se „mjeri“. Ima ih ali stanu na prste jedne ruke. Na upit Andriću tko je od njih dvojice veći, on il' Krleža, Andrić je odgovorio Andrićevski:

- Zašto il' ja il' Krleža, zašto ne obojica.

Treba li što dodati ovomu?! Andrić je dobio Nobelovu nagradu Krleža nije. Nitko zdrave pameti ne može reći da je nije zaslužio jednako tako i za Krležu. Dva puta je bio u užem izboru. Onda se kao u toliko toga uplela politika. Nije ova opaska bačena sjena na Ivinu nagradu, pa jednoga je John Ronald Reuel Tolkiena tada debelo ostavio iza sebe što dovoljno govori samo za sebe. Koja bi pustoš i književno siromaštvo vladalo hrvatskom književnom scenom bez Krležinih drama, romana, Balada Petrice Kerempuha, Puta u Rusiju, osvrta, polemika, kulturnoga djelovanja, Leksikografskog zavoda, Enciklopedija… Obrana Hrvatskog jezika (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika)…

A kako je tek zadužio moj grad, grad Zadar. (Zlato i srebro Zadra). Zauzeo se za obnovu dušmanski srušenog grada. Veleučilište…

Izašao sam s prijedlogom za Krležin spomenik i trg u gradu Zadru.

Znao je istina i pretjerati prema kolegama, nisu ni njega štedjeli, ali nakon nekoga vremena vratio bi se tim istim koje je prethodno „oprao“ i napisao najljepše rečenice o njihovom stvaralaštvu koje nikad prije niti poslije nitko ni blizu nije dosegnuo nit će, ili bolje rečeno teško da će. Kroz razgovore Enesa Čengića s Krležom S Krležom iz dana u dan, imamo na dlanu cijelu kulturnu scenu tog vremena i ne samo kulturnu, i ne samo tog vremena.

U mojim očima i mom srcu Krleža je narastao i on i Andrić kad su se zauzeli u najtežim trenucima po njega za pjesnika golubijeg srca kog sam k'o dijete upozna i čitao pred njim u školi, savladavan tremom, svoju prvu pjesmu: Kraljevna u kapi rose, zauzeli se ljudski za Branka Ćopića.

Uz Andrića, uz nos se Krleži stavljaju Ujević, Marinković… i … da se mjere!?

Svi hrvatski književnici imaju po nešto od Krleže, samo Krleža ima sve.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.