u kojima se ljubav voljela na kap,
među mirisne korice, mirišljave strane...
pa da, zanesena, kao trun na vjetru,
ne naslutim kamo će srce.
Zacijelo bih i tu,
kao Sidarta,
tražila kruha iz tvoje ruke,
spremna na iskonsku glad.
Nestaše Tolstoji, Byroni,
svi oni Wertheri i Ane,
mećavom trena zameteni.
Stremljenjem pličinama,
dubina nam posta nedostiž.
Eh...
Da mi je u te knjige
pa da opet, kao trunje,
besciljno dišem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.