Dinko Mihovilović | Krletka od mora, odlomci

Str. 60

U trenutku u kojem je moje stopalo dotaknulo asfalt Atene bio sam toliko uzbuđen da se nisam ni sjetio pomisliti na referencu na Neila Armstronga i njegov korak na Mjesecu. Grad oko mene kao da nije postojao unatoč tome što je glasno brujao kao da želi da cijeli svijet čuje koliko je živ. Mehanički sam otišao do infopulta i raspitivao se za Galatas. Autobus je upravo otišao, no ljubazna gospođa s druge strane stakla objasnila mi je da stignem na trajekt, i to bez veće žurbe. Gotovo ista cijena, ali skoro sat vremena kraći put.

„Volim vožnje brodom”, rekao sam joj, iako ni sam ne znam zašto. Odgovorila je smiješkom i pozvala osobu koja je stajala iza mene da pristupi pultu.

Bio sam svega nekoliko puta u životu na brodu. Možda tri ili četiri. Svakako premalo. Neki osjećaju mučninu, no mene to ljuljuškanje opušta kao rijetko što drugo. Kopnena vozila ublažavaju osjećaj ceste, a i same ceste su neprirodne, baš kao i tračnice. Avioni lete zrakom, no u njima ne osjećam gotovo ništa, osim u slučaju turbulencija. Ali brodovi, brodovi ne mogu ublažiti more.

Ovo je bio prvi put da vidim Egejsko more uživo. Nisam bio stručnjak za povijest iako me u određenoj mjeri zanimala. Neo¬bično je to, ali više me zanimalo samo Egejsko more od antičkih građevina Grčke. Po njemu su prije mnogo stoljeća plovile galije i čamci kakvih danas više nema. Stvarni su ljudi živjeli stvarne živote na ovom istom prostoru na kojem se trenutačno nalazim, ali više nitko od njih nije živ. Njihove građevine još postoje, iako vidno ostarjele, što se ne može reći za more koje je nepro-mijenjeno i nije ga, zapravo, briga za izmjene naših generacija. Vozeći se na trajektu, imao sam do tada najizraženiji osjećaj prolaznosti u životu. Putovanje me nastavilo transformirati, ali nisam znao kakva će biti moja konačna svojstva.

Str. 129

   

Nakon desetak minuta pješačenja uz cestu kraj mene se zaustavila velika, bijela, sportski uređena Toyota sa zatamnjenim staklima. Auto je neko vrijeme stajao pored mene i zatim se suvozačev prozor spustio. Kroz njega sam vidio okruglo lice i podbradak muškarca srednjih godina, obučenog vrlo poslovno. Rijetko kada sam viđao osobe s heterokromijom: jedno mu je oko bilo plavo, drugo zeleno. Isprva to nisam primijetio, nego mi se samo činilo da je nešto u vezi njega jako neobično.

„Bag in trunk please”, rekao je, umjesto pozdrava, hladnim i zapovjednim tonom. Da mi je tim glasom rekao da i ja uđem u prtljažnik, vjerojatno bih ušao. Sjeo sam na suvozačevo mjesto. Bacivši pogled iza sebe, vidio sam samo praznu klupu. Zrak u autu bio je prohladan jer je klima bila upaljena i miris je bio vrlo jak, cvjetni, jer je nekakva bočica s mirisom bila pričvršćena za jedan od ventilatora. Auto je bio čist kao da je upravo izišao iz salona. Vozač mi nije ništa rekao, nije se čak ni predstavio. Vozili smo se u tišini petnaestak minuta kada me netko odostraga počeo tresti za ramena i vikati.

   

Skoro sam izletio iz auta kroz prozor te sam i ja počeo vrištati. Vrištanje mog napadača pretvorilo se u luđački smijeh i osjetio sam da stisak na ramenima popušta. Došao sam sebi i okrenuo se. Iza mene bio je zavaljen preko cijele klupe mladić u ranim dvadesetima u raskopčanoj, šarenoj košulji ispod koje je nosio potkošulju, baš kao sitni mafijaši u jeftinim filmovima. Mnogo važnije od toga, i on je imao heterokromiju.

  

„Volim ovo raditi!” rekao je.

Str. 166

Isprva se ništa nije događalo. Nisam bio siguran koliko je vremena moglo proći prije nego što je prva riba udarila u plahtu i skliznula u mrežu. Začuo se jednoglasni uzvik zado¬voljstva. Malene ribe zabijale su se u plahte velikom brzinom i mislio sam da mi se priviđa. Stizale su kao da jedva čekaju da budu ulovljene. Znao sam da ribe mogu iskočiti iz vode, ali ovo je bilo nešto posve drugo. Jedna me skoro pogodila u glavu i onda sam primijetio da su svi drugi pognutiji od mene. Ta se predstava nastavila neko vrijeme i ribe su polako prestale skakati u brod, vjerojatno jer su sve već bile u njemu.

Kada smo krenuli prema luci, jedan od ribara donio mi je malenu ribu iz mreže. Imala je peraje poput krila i sjetio sam se letećih riba. Te su ribe htjele nadići more i letjeti bez da su prvo naučile disati zrak. Premjestili su ih iz mreža u vezene po¬sude slične bačvama s rupama koje su neodoljivo podsjećale na ogromne krletke. Bile su to krletke za mrtve leteće ribe, vrhunac životne ironije kojega ribari nisu bili ni svjesni. Pitao sam se može li išta na ovome svijetu upropastiti njihovu bezbrižnost.

Te ribe i ja dijelili smo sličnu sudbinu – bili smo navučeni lažnim svjetlom koje je bilo najobičnija zamka. One su znatiželju platile životom, a ja svime ostalim. Možda ih je instinkt tjerao da lete prema svjetlosti, a ne samo puka znatiželja, što je cijelu stvar činilo još okrutnijom. I mene je tjerao nekakav neopipljiv instinkt, govoreći mi cijelo vrijeme da sam na pravom putu. Kada su već bile mrtve, ubačene su u krletke i prekrivene onim istim plahtama, poput pokrova koji se stavlja na krletke ptica kada trebaju ići spavati.

Str. 184

Kada mi je voda došla do vrata, shvatio sam da su oba Dannyja već bili potopljeni do očiju, ali bili su mirni poput kipova. Iz njihovih usta i nosova nisu izlazili mjehurići. Samo su nepomično stajali, a ja sam počeo plivati da se održim iznad razine vode koja se nastavila podizati i uskoro je bila svega metar do stropa. Doplivao sam do stepenica i pogledao prema vratima. Osnovni instinkt za preživljavanjem bio je jači od moje znatiželje i pokušao sam ih otvoriti, ali bezuspješno. Stao sam s obje noge na stepenice i leđima počeo gurati vrata. Nisam ih mogao pomaknuti. Svjetlost je još uvijek blago obasjavala pro¬storiju i dolje na dnu vidio sam njihova i dalje nepomična tijela. Nisu ulagali nikakav napor da bi ostali na mjestu.

Konačno je razina vode bila svega nekoliko centimetara od stropa i preplavio me strah, kao i tijekom zarona kraj Aminija. Sjetio sam se uputa, nemoj prestati disati. Duboko sam udahnuo i voda je u potpunosti ispunila prostoriju. Znao sam da će mi uskoro ponestati zraka i da će tijelo automatski probati udahnuti. Nisam htio ponovo prolaziti kroz tu muku.Tako se i dogodilo, ali na moje veliko iznenađenje i olakšanje, tekućina koja mi je ispunila dišne puteve nije na njih djelovala poput vode. Udisao sam i kisik je kroz nju dolazio do mojih pluća i od tamo nesme¬tano nastavio u krvotok, kao da se ništa neobično ne događa. Potpuno sam se prepustio i počeo tonuti prema dnu te sam na kraju završio gdje sam i počeo, kraj Dannyja zvanog D. Pogledao me svojim očima različite boje i, posve očekivano, nasmijao se.

Zidovi, pod, strop i stepenice počeli su se raspadati kao da su bili napravljeni od materijala koji se topi u vodi. Kroz njih je probijala bijela svjetlost. Svaki centimetar podruma nestao je i ostali smo uronjeni u prostor bez prostora.

Dinko Mihovilović: Krletka od mora, Beletra 2018.