Kolumne

ponedjeljak, 14. siječnja 2019.

Kitana Žižić | U šumi


Rano ujutro Kruno je krenuo u šumu. Samoća mu je prijala, jer su mu misli bile zbrkane i raštrkane, pitanja mnogo, a odgovora nigdje. Sad kad ju je ponovno našao, opet je treba izgubiti. Uvijek je mislio da se njihova velika, naprasno prekinuta ljubav na vrhuncu strasti nikada nije ugasila. Nisu je stigli potrošiti. A sad sve ovo.

U dvorac je stigao u sparno nedjeljno poslijepodne. Iako je bio lagano odjeven, košulja mu je bila natopljena znojem. Osjećao je taj vlažni miris i strašan umor od dugog putovanja. Što mi je ovo trebalo?  Na avanturu ga je nagovorila Marina, koja već desetljećima svjedoči svim važnim trenucima njegova života i nije joj promakla njegova sklonost pisanoj riječi. Znala je da su početkom ljeta započele Krunine zdravstvene tegobe, nakon čega su slijedili brojni pregledi popraćeni strahom i mučnim iščekivanjima dijagnoze. Marina ga je natjerala da, dok očekuje nalaz, promijeni svoje uobičajeno okruženje. I eto ga na radionici kreativnog pisanja.

Okupljanje sudionika bilo je predviđeno te večeri. Prvi Krunini utisci bili su iznenađujuće ugodni. Pomislio je da je baš dobro što se dao ohrabriti na jedno takvo intrigantno iskustvo. Mogao bi, osim novih znanja, upoznati i neke zanimljive osobe, kakvih zasigurno ima na ovakvim radionicama. 

Prvi radni dan prolazio je u međusobnom upoznavanju, početnim informacijama, prvim vježbama i kratkom zadatku između jutarnje i popodnevne radionice. Sutradan je sišao na doručak već posve opušten i spreman za nove radne izazove. Dok je ispijao kavicu, pogledom je šarao blagovaonicom. Spava li još uvijek, ili budan sanja? Možda je to samo priviđenje, koje je dozvala njegova višegodišnja žudnja? Irena, njegova Irena, koju nije vidio punih trideset godina. Ni jednog dana svog života nije dvojio da je nju jedinu istinski volio i nikada nije prežalio njihov raskid. Ali nikad je više nije sreo.

Trebalo je vremena da se navikne na ljeta bez Irene, a i ostala godišnja doba tugovala su za njom. A onda je shvatio da mora krenuti dalje. Relativno privlačne vanjštine, visok, mršav i uljudan, nije imao velikih problema s upoznavanjem žena. Oni bi se pojavili kad bi njegova zatvorenost onemogućavala nekoj drugoj da zauzme njeno mjesto. Imao je dobar društveni život, ali nove veze nije bilo na vidiku.

Danas je u pedesetima. Zadovoljan je, moguće i sretan, ne žali za djecom i obitelji. Blizak je samo s Marinom, koju je naglo pogoršanje njegova zdravlja duboko uznemirilo, a potreba da ga zaštiti dovela ga je na ovu kreativnu radionicu. I Ireni.

Stao je ispred nje. U njenim lijepim zelenim očima vidio je nevjericu i suze. Neko vrijeme su se samo gledali zapanjeni neočekivanim susretom. Preskočili su jutarnju radionicu, otišli u kafić u obližnje mjesto i dugo razgovarali. Nisu započinjali temu o prošlim vremenima. Ona je saznala ponešto o njegovu životu, on o njenom. Radila je kao prevoditeljica, ali je, družeći se s mnogim izvrsnim knjigama, poželjela nešto naučiti i o pisanju. U posljednje vrijeme sve više je osjećala u sebi bujanje rijeke riječi, koja ne zna kako da potekne. Nije se udavala, premda su dvije ozbiljne veze mogle tako završiti. Kad bi došao trenutak odluke, nešto bi se u njoj slomilo i označilo kraj veze. Na sreću. Godine su se tako nanizale, praskozorja i sutoni odlazili u nepovrat.

Sljedećeg dana, umjesto na radionicu, otišli su u obližnju smrekovu šumu. Dok je suho lišće šuštalo pod nogama udisali su  miris šume, koja u svojim njedrima čuva mnoge ljubavne susrete. Svim osjetilima istraživali su granice oslobođene, dugo zatomljene ljubavne strasti. Na meki tepih željno su polegli, potpuno uronjeni u čaroliju dodira i šaputanja, obgrlivši se tako snažno, kao da se plaše da će jedno drugom iscuriti iz ruku poput pijeska pješčanog sata. Čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, vratili su se u dom.

Kad je ušao u sobu, Krunu je iznenadio poziv liječnika. Sućutnim glasom, ali bez uvijanja, obavijestio ga je o konačnim rezultatima pretraga. Karcinom u terminalnoj fazi. Nije operabilan, vrijeme mu se mjeri u danima. Dok su se oštrice noževa zabijale u Kruninu utrobu, gušila ga nevjerica i neprihvaćanje, slike Irene bljeskale su poput pokvarenih neonskih svjetiljki.

Da joj kaže istinu? Možda sretnu laž o sljedećem susretu? Ili da samo zbriše kao davno prije?

Borac nije nikada bio. Preplašen skorašnjim ništavilom, navukao je masku na lice i otišao na radionicu. Kasnije, prilikom odlaska na spavanje, utisnuo je Ireni nježan poljubac u obraz.

U šumi je bilo hladno. Dok se mrak sve brže spuštao, nečiji je krik proparao tamu, a on je zaplakao kao što nikada nije. Kasno u noći, kad je tama već bila potpuno neprozirna, uporno vibriranje mobitela bilo je jedino pomicanje u svemiru.    

1 komentar :

kitana žižić kaže...

Hvala Vam na objavi moje priče. Doduše izmišljene, ali inspirirane stvarnim osobama i njihovim osobnostima.

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.