Kolumne

nedjelja, 27. siječnja 2019.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu "ma da ne bi" Ratka Bjelčića

Piše: Mirjana Mrkela 

Shakespeare

Prije svega bih vas podsjetila na jednu priču znanog vam velikog Shakespearea. To je komedija u nas prevedena pod naslovom "San ivanjske noći", ili "San ljetne noći".

Sadržaj je kompliciran, a jedan dio odnosi se na zaljubljivanje. Najprije su dvojica mladića zaljubljena u jednu djevojku, ona u jednoga od njih, a njena prijateljica u drugoga. Zatim se jedan od mladića (ali ne onaj pravi) zaljubi u tu prijateljicu, a nakon toga se u nju zaljube obojica. I tek pri kraju sve bude kako su djevojke željele.
   
Neki od ostalih likova također imaju problema sa zaljubljivanjem. Pod utjecajem čarobnih kapi na očima, vilinska kraljica se zaljubila u prvog koga je ugledala kad se probudila. To je, spletom okolnosti, bio jedan obrtnik kojemu je mali vilenjak, zabavljajući se, ljudsku glavu zamijenio magarećom.
   
Normalno je pitanje sada kako to da se taj obrtnik, majstor, našao pred vilinskom kraljicom. Odgovor je: zbog glume. Naime, on i njegovih pet kolega obrtnika odlučili su izvesti jednu kazališnu predstavu. I tražeći mirno mjesto za probu, stigli su u obližnju šumu.
   
Nemojte ni sumnjati da će Shakespeare, majstor zanata koji se zove komediografija, složiti kraj predstave tako da svi budu zadovoljni! Usput moram spomenuti još nešto. Obrtnici su svoju predstavu, iako tragičnoga sadržaja, odglumili beskonačno smiješno.

Ratko
    — Ma, da ne bi! — nasmije se jednom moj prijatelj Ratko — Sve je to lijepo, ali život nije kazalište.
    — Kao da ne znam! — odmah se ja počnem nadmudrivati Ni mi nismo isti kao Shakespeare, ali smo ipak pisci. Možemo pisati i o glumi i o čemu god poželimo.
    — Ha-ha, ja sam baš o tome napisao "Ma da ne bi"! — Ratko će oduševljeno.
    Je li napisao ili nikako ne bi napisao? Nisam odmah razumjela što je rekao pa mi je trebalo pojašnjenje. "Ma da ne bi" je naslov romana Ratka Bjelčića. Glavni lik je, ne biste vjerovali, sam on. Samo ne kao odrastao čovjek, pisac, nego kao tinejdžer i glumac-amater. Morala sam to pročitati. Ako ni zbog čega drugog, onda makar da provjerim je li i taj glumac ispao smiješan. Ne, neću vam otkriti. Znajte samo da je imao neprijatelje koji su to priželjkivali.

Ratkov Ratko

    Onaj Ratko u priči u početku se nije bavio glumom. Išao je u školu, u isti razred s djevojkom koja mu se sviđala. I kad se ona prijavila da glumi u školskoj predstavi, odlučio je i sam pokušati. Misleći ovako: "dobivenom ulogom dobivam i mogućnost da joj budem blizu. A kad je netko blizu, ni pogled nije daleko. Ljubav se rađa u pogledu. I možda se izabranica srca moga ipak zaljubi u mene!"
    Bili su blizu, zaista. "Imao sam osjećaj kao da me je netko uštekao na val miline i sveg me njome ispunio." Od toga je, naravno, postajao smušen. Ali to se događalo u početku. Ratko nije lik koji se predaje. On je borac. Glumio je, trudio se.
    Razmišljao je čak i nekako šekspirovski pa jednom kaže: "ali jednako tako znam da se glumci međusobno i zaljubljuju jedni u druge, osobito ako trebaju glumiti zaljubljenost, pa im se pomiješaju osjećaji i više ne znaju kad glume zaljubljenost, a kad je zaljubljenost stvarna."

Pročitajte sami

    Istina, ponešto se bilo pomiješalo. I iako nije komedija, u ovom romanu ima i smiješnih i dramatičnih trenutaka. Vilenjaka i čarobnih napitaka ipak nema. Sve je zaista moguće u sadašnjem vremenu, u nekoj sadašnjoj školi. A u Ratkovim osobinama lako ćete prepoznati i neke vlastite osobine. Zato čitajte i glumite! Zabavite se čitanjem, razmišljajte, uspoređujte! Na kraju, evo što Ratko (Ratkov Ratko) misli o čitanju: "možda, pročitavši knjigu, otkrijem da sam talent i za čitanje."

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.