Samo kaos starih potkošulja i miris cimeta
U bezbrojnim šalicama punim bijelog čaja.
U kineskim restoranima, na staklenim zidovima,
Ljuti okusi i iskrivljene crte lica i silne bore,
Malo manje straha u plavim tramvajima i kosa
Pokrivena kapom i šalom, da ne ispadne.
Vlati sušene trave i tijelo u koje su utrljane masti
Svih mirisa i boje. Pamtim samo zelenu.
Već sutra, možda neće biti obitelji, samo prazna kuća
S novim krovom i terasom pored koje spavaju psi,
Samo uže na kojem visi slanina za rijetke ptice koje
Su ostale ovdje u hladnim danima.
Brišem tvoje ime iz adresara, i tijelo se oporavlja
Od sasvim umjetno nastalih osmijeha i micanja.
Iz početka, bez sjaja, i bez mudrosti, onako,
Kao što bolesnik kreće u svoju prvu jutarnju šetnju:
Sporo, s pogledom prema cesti na kojoj ipak nema
Ludih i brzih automobila.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.