nedjelja, 16. prosinca 2018.

Stjepo Martinović: Akordi Sredozemlja na terenu skandinavskih i anglosaksonskih pisaca


Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Energična rečenica, raskošan rječnik, nepredvidiv zaplet i strastveni susreti uz temperamentne dijaloge kojima glavni junaci osvjetljavaju tajne iz prošlosti – to su osobine proze Stjepe Martinovića, književnika koji je svoju šesnaesti naslov „Frankansteinova braća“ nedavno predstavio u prepunoj Knjižnici Bogdan Ogrizović. Svojim stilom i pristupom Stjepo Martinović osvaja i književne nagrade i publiku, a u romanima često kombinira najbolje od svih žanrova, postiže napetu priču i oblikuje intrigantne likove koji ni u zrelim godinama ne odustaju od sebe ni od ljubavi.

Po svom nastupu i talentima ovaj rođeni Dubrovčaninin sa zagrebačkom adresom neobičan je književnik – počeo je pisati tek nakon umirovljenja i to tempom kakav rijetko održavaju i upola mlađi kolege, a na predstavljanjima svojih knjiga često posegne za gitarom i pjesmom razgali publiku.


Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o njegovom najnovijem romanu „Frankensteinova braća“, o žanrovskoj literaturi na hrvatskom jeziku, o prelasku iz novinarstva u književnost te o književnim uzorima i publici koja dočekuje njegove romane.

Vaš najnoviji roman „Frankensteinova braća“ spoj je kriminalističke i ljubavne priče, one se – kako ističete u najavi – „međusobno prepliću kao vitice bršljana“. Primijećeno je već u ranijim vašim djelima da rado kombinirate žanrove; zašo pribjegavate takvim križanjima?

Da, rado ukrštavam žanrove, jer takvo nijansiranje pridonosi uvjerljivosti i višeslojnosti likova; oni bivaju cjelovitije profilirani, a takvi pozitivno utječu na dinamiziranje dramske potke, kročeći ususret očekivanjima čitatelja. Takav postupak manje-više je ustaljen u proznoj beletristici, ne bih rekao da mu pribjegavam, nego se križanjima svjesno utječem da bih svoje likove oplemenio najplemenitijim od svih ljudskih osjećaja.


Koju vrijednost za nas imaju žanrovski romani pisani na hrvatskom jeziku, u usporedbi s prijevodima sa engleskog govornog područja?

Žanrovski roman velik je izazov za pisca, jer se njegova priča mora probiti kroz prašumu domaće i strane, odnosno prevedene konkurencije, koja slijedi jednake ili slične obrasce. Ne bih rekao da vrijednost proznog djela određuje sam žanr, on je ipak stvar zanatskog odabira, dok mu kvalitetu gradi – ili ruši – umijeće književnika da ispriča dojmljivu priču, oslika likove koji je vjerodostojno nose i posreduju vrijednosna opredjeljenja u skladu s autorovim intencijama.

Načelno nemam ništa protiv prijevoda – dok se radi o vrijednim djelima i dobrim prijevodima; nažalost, većina prevedene strane literature, posebice izrazito žanrovske poput policijskog/detektivnog romana, ispisana je stereotipno-šablonski, prevedena manjkavo i nekritički, tako da vjerujem da hrvatski pisci itekako imaju šanse probiti se kvalitetom i boljim jezikom... što je, naravno, manje stvar njihova umijeća, a više često razorno štetne politike nakladničkih kuća.

Frankenstein je u romanu Mary Shelley simbol nesretnog, umjetno stvorenog, konstruiranog bića. Zašto ste taj motiv iskoristili za naslov romana, pa i njegov lik istaknuli na naslovnici?

Frankenstein, kao paradigma, nametnuo mi se stoga što ključni likovi ovog romana jesu konstruirana bića, ali ne umjetna, nego svojom voljom svedena na „artificijelne životne oblike“ – isključenjem iz društva koje se vodi valjanim humanim vrijednostima. Odabravši tamnu stranu, protagonisti moje proze svjesni su igre u koju su se upustili, itekako znaju da nisu oni njeni dirigenti, nego da ona upravlja njima... potiče ih energijama koje im, kao elektricitet čudovištu iz mašte Mary Shelley, daju smisao koji iznevjeruje sâm sebe i okreće se protiv samih njih. Ističem da sam se priklonio takvoj dramaturgiji ne samo radi otklona od uvriježene (literarne) tipologije zla, nego i da u svoje likove ugradim slabost, koja je prolog njihove neodrživosti. Stoga oni, vrlo simbolično, završavaju na brodu za krstarenja na kojem je jedini identitetski dokument putnika novac – gdje će i nestati kad potroše onaj stečen internetskim kriminalom, prijevarama i ucjenama.

Stanovitom sjenom frankenštajnizma obojena je i ljubavna priča, jer je – uza svu iskrenu strast koja ju je porodila – plod psihološkog i emocionalnog krpeža... doduše, iskupljen rođenjem kćeri za koju će njezin otac saznati kad joj bude 27 godina, u času smrti njezine majke.

„Frankensteinova braća“ vaš je deveti objavljeni roman i šesnaesti naslov, otkako ste nakon umirovljenja 2007. počeli pisati beletristiku. Kako ste se kao novinar prilagodili književnom radu? Jeste li i ranije, za vrijeme novinarske karijere, željeli pisati i poduzimali književne izlete?

Novinarski tekst i beletristika, po mom osjećaju, toliko se razlikuju da je vrlo teško – ako uopće jest moguće – ispisivati istodobno jedno i drugo; stoga nisam ni pokušavao, ali jesam mnoge priče koje sam čuo lutajući reporterski po raznim regijama i ambijentima zapamtio i kasnije pretočio u književne tekstove. Kako sam se prilagodio?... Vjerujem da jesam – ne baš jednostavnim zaokretom u pristupu temi: u novinarstvu su činjenice svete, interpretacije ograničene sviješću o posljedicama, a upotreba književnih alata svedena na oprezno stilsko nijansiranje radi privlačnosti štiva čitatelju; nasuprot tome, u književnosti dominira fikcija – činjenice, kad se poseže za njima, mogu se slobodno interpretirati bez straha od gubitka vjerodostojnosti.   

Oči svete Lucije, Gabrijela ne smije umrijeti, Sirene pjevaju fado, Gospina trava, Zbogom utopijo, Armenski alegorijski bestijarij... neki su od vaših beletrističkih naslova, romana i zbirki pripovijedaka, kojima ste publiku naviknuli na visoke izražajne standarde. Kakve ratne informacije čitatelja: što traže i što nalaze u vašoj prozi?

Nikada nisam pisao namjenski, da bih podišao ukusu čitatelja, nego konstantno – neovisno o promjenama forme i žanra – slijedim vlastitu književnu estetiku i stil, rječnik i načine tkanja drame. Razumije se stoga da sam nekim čitateljima bliži, nekim udaljeniji... ali, raduje me što sam izgradio svoju publiku: nevelik, ma meni značajan korpus onih koji imaju strpljenja zalaziti u meandre mojih priča, koji razumiju moj izričaj i nalaze u njemu „užiće čitanja“, što bi rekla Julijana Matanović. Napominjem da su mi ona, pokojni Mirko Kovač i Borivoje Radaković bili prvi urednici, odnosno kritički čitatelji i recenzenti – i da me nitko od njih troje, kao ni dragi prijatelj Ludwig Bauer, nisu ni pokušali odgovoriti od stila što ga njegujem.

Čitatelji u mojim djelima u prvom redu nalaze uvjerljivo sagrađenu priču, sročenu tradicionalnim izražajnim postupcima i stilskim alatima. Izrazito držim do drame, vrijednosnog sraza likova, nositelja opredjeljenja, i zapleta izvezenog stvarnim životnim okolnostima. Neovisno je li riječ o djelu smještenom u daleka stoljeća ili današnje vrijeme, nastojim da vrijednosna arhitektura bude sukladna vječnim etičkim i moralnim načelima – pojednostavljeno rečeno: da vrlina bude prepoznata i nagrađena, a zlo raskrinkano i kažnjeno.

U pisanju demonstrirate bogat rječnik i široko obrazovanje, a motivima ste većinom vezani uz Mediteran. Tko su vaši spisateljski uzori – Francuzi zbog raskošne rečenice, Talijani zbog temperamenta u dijalozima ili pak Grci koje ste prevodili?

Nemam uzora za kojim bih se povodio bez imalo odmaka, a vjerojatno jesam – godinama čitajući autore sa Sredozemlja – pokupio ponešto njihove estetike i emocionalne lirike, premda ne mogu reći da su mi Grci bliži od Španjolaca ili Talijani od Francuza. Načitao sam se i Portugalaca, Turaka, Bugara, pisaca s područja Crnoga mora... baštinika, kao što i sebe smatram, antičke književne tradicije – biranoga društva koje me jednako nadahnjuje i izaziva da se uvrstim među one za koje se može reći da su mediteranski osebujni na svoj način, a ne epigoni.

Konačno, cjelokupna europska civilizacija nosi i danas jasan trag sredozemne provenijencije, korijena koji nâs s jadranskoga juga ispunjavaju ponosom, pa iako sada u svjetskoj književnosti dominiraju pisci skandinavskih, anglosaksonskih, latinskoameričkih ili azijskih prostora, Mediteran opstaje kao naš genius loci, blistava poputbina i blagoslov.

Poznato je da ste multitalentiran književnik i da održavate književno-glazbene večeri uz gitaru i literaturu, a nedavno ste nastupili i na Preludiranju Milka Kiša. Tko čini vašu publiku, vršnjaci ili mlađe generacije? Kome se obraćate u svojim djelima i na poetsko-glazbenim večerima?

Raduje me što, promatrajući svoju publiku, stječem dojam da uspješno premošćujem generacijske barijere: kao što je dobro vrlo raznoliko moje čitateljsko pleme, tako me i na šansonjerskim astupima jednako zdušno pozdravljaju pripadnici moje generacije, kao i ljudi mlađi i od moje djece. Vjerujem da je ključ u iskrenosti i dubokoj proživljenosti onoga što pišem i komponiram, slušatelji – kao i čitatelji – prepoznaju u mojim djelima odjeke iskustava bliskih njihovima; ljubav, radost, patnja, razočaranje, tuga... svevremenska su stanja i osjećaji, ako ih valjano izrazite, doprijet će do primatelja neovisno o njegovoj dobi.

Nekoliko prošlih ljeta pomalo sam se okušao i kao ulični pjevač-gitarist, bio sam vrlo zadovoljan percepcijom i recepcijom dobno, kulturološki i nacionalno vrlo raznolike publike, što me također uvjerilo da stanovita kvaliteta prekoračuje prepreke što ih nameću jezik, stil ili mjesto posredovanja. Što je ljepše nego kad vas publika prihvati, zapjeva s vama, zapleše... popije čašu vina? I to znajući da niste puki zabavljač, nego književnik koji voli „tamburanje na cesti“!

1 komentar :

  1. iskustvo uvijek dobro dođe naročito u pisanju,kroz putovanja i susrete ti si danas vrlo produktivan i zabavan krojač likova koji idu ovim našim ulicama pomalo u strahu, nekima je to i cilj.Čestitam ti i jako mi je žao što nisam bila na tvojoj promociji u Rijeci.

    OdgovoriIzbriši