Božica Jelušić | O gledanju na sat

Salvador Dali: Rastopljeni satovi

Sve dok pogledavam na sat i dok me to čini nemirnom, zlovoljnom i opterećenom, ne mogu biti slobodna. To doslovce znači da sam vezana uz nečije tuđe vrijeme i tuđi život, da pristajem biti u nekakvom "rasporedu" , te da si dobrovoljno svakoga jutra stavljam ular, čiji je jedan kraj ovijen oko mog vrata, dok drugi stoji prikvačen o nevidljivu kazaljku sata. Kad vidim da je previše vremena oteklo u moju korist, što znači da sam pisala, razmišljala, bavila se "prikupljanjem peluda" u moru akcidentalija, počinju nemiri, tjeskobe, grižnja savjesti, užurbanost, histerično nadoknađivanje, zbrka i glavobolja,uz obvezatni prigušeni bijes, kao posljednje psihološko oružje svakoga uznika i negospodara svoje sudbine.

Dakle, porazno je saznanje da ni jedno formalno stanje, ni mirovina, ni bolest, ni umor teži "od sjekira devet"ne može nikoga izbaviti od robovanja u "uporabnom vremenu".U njemu odrađujemo obaveze, reguliramo svoj društveni i emotivni život, doprinosimo obitelji, obrađujemo stvarnu i duhovnu njivu, održavamo stečevine, pokazujemo se na mjestima gdje nas očekuju, učvršćujemo spone, sporadično čak spašavamo svijet od propasti. Također dajemo cinične komentare po društvenim mrežama,obavještavamo svijet o svojim trivijalijama, promoviramo dostignuća, razbacujemo velike, izvještačene osmijehe, kao da nam je sva preostala facijalna mimika u trajnoj zaleđenosti.

A vrijeme neumitno teče i sat u pozadini otkucava.

Ponekad, doduše, uzimam rizični kredit, pa satu izvadim baterije, alarme stavim na nečujno, pisaljke pogubim, odlučim se za suhu hranu i čajeve, progutam sram zbog prekoračenih rokova , pa učinim neku ludost, poput bauljanja u pidžami od mraka do mraka, na mjestu koje nisu svi otkrili kao moje boravište. Uzmem neku neusporedivu knjigu, kao što je Boscov MALICROIX i čitam: " Kao neshvatljiva utvara prolazio sam čistinama pokrivenim injem, odakle su polazile staze što nisu vodile nikamo, i lutao sam pored tog mentalnog otoka, kao pored stvarnog, ali polako, kako priliči zemlji snijega i tišine. Jer te nježne konstrukcije mogle su se i održati samo moćima tišine. Bile su tako čudesne, ali tako lomne, te sam se u svakom trenutku bojao da ih ne razori neki jednostavan zvuk".

Eto, u tome je cijela moja poanta. Kad se zaista ohrabrim imati samo sebe u fokusu i unutarnjem oku, kad shvatim metaforu Dalijevih "mekanih satova" bez ikakva mehanizma i svrhe, kad svoje vrijeme stavim u kategoriju nedostupnog i nenaplativog, imam osiguran apartman na "mentalnom otoku" gdje je obožavanje tišine jedini obred i služba, u kojoj nikad neću zabušavati ni zakazati. Do zadnjeg otkucaja i zadnjeg trzaja kazaljke.

10. prosinca 2018.

Flora Green