subota, 17. studenoga 2018.

Nikola Šimić Tonin | Kad se vidi duša


Izvedbom predstave "Ravna ploča" Bosanskog narodnog pozorišta Zenica u Brčkom su otvoreni 35. susreti kazališta / pozorišta Bosne i Hercegovine.

Predstava govori o sudbini žene u tradicionalnoj, konzervativnoj sredini koja se ne uklapa u norme što ju je obilježilo i udaljilo od ljudi. Također, govori i o prevelikoj majčinskoj brizi i ljubavi čiji učinci nisu uvijek dobri za dijete.

U predstavi autora Dragana Komadine i u režiji Lajle Kaikčije, glavnu ulogu tumači prvakinja Kamernog teatra 55 Sarajevo Gordana Boban uz zeničke glumce Nusmira Muharemovića, Roberta Krajinovića, Muhameda Bahonjića, Predraga Jokanovića i Zlatana Školjića, priopćeno je iz Službe za odnose s javnšću BNP Zenica.

Zalud sva kazališna naobrazba ako se u glumi ne vidi duša, ako nije data, donesena kroz lik, ako nema duše, nema oduhovljena lika. A koliko je u ovoj predstavi doneseno duše, doneseno do boli. Ova se predstava ne pamti, ova se predstava boluje. Toliko emocija. Zgusnutih, teških, dovedenih u naboju oživotvorenih riječi do puknuća, savršenstvom teksta. Od Komadine do dramske komadine – gromade dramskog štiva.

Raznih trava ima, koje vidaju – liječe ovo / ono… s pravom se pita glavna junakinja ima li trava za ljubav. A što ako ljubav nema mjere. Što ako je ljubav slijepa pa oslijepi najmilije, ako se izgubi granica, ako se pređe, tragom one Miljkovićeve, ubi, unakazi prevelika ljubav.

Ne žive ove i ovakve tragedije u kamenitim pustopoljanama Duvna – TomislavGrada. Bogu iza nogu. Na žalost žive i to nama pred očima, nama pored očiju slijepim. Žive u susjedstvu. U neboderima. U zgradama. Saznamo za njih kad se objelodane u Crnim kronikama.

Predstava je ovo neupitno za malu scenu, svako i najmanje udaljavanje od publike šteti je.

Toliko je slojeva u ovoj predstavi. Slojevita predstava. Modernost glazbe. Znalost tradicijske kulture. Govor gluhog kola. Glazbeni efekti. Govor. Jezik. Idiom. Ikavica - Pun pogodak. Malo je znano kako se ikavica govori ne samo na jugu BiH, već su je govorili i govore i Hrvati i Bošnjaci u Srednjoj Bosni.

Neke od najljepši svojih stihova Musa Ćazim Ćatić napisao je na ikavici.

Utvare daju štih predstavi. Likovi naših strahova. Donesena atmosfera. U tom kraljevstvu bez sunca.
Prozor u svijet prekriven. Onako kako se u tim krajevima prekrivaju prozori kada netko umre.
Ima li uopće svijeta izvan njegovoga svijeta mraka – pita se glavni lik.
Toliko je humorističnog u ovom štivu, a nikome nije do smijeha.

Monolog majke, na tragu antičkih tragedija. Poentiranje predstave otkrivanjem teške i bolne tajne koja je razdire. Često otkrivena tajna olakša dušu. Duša majke još je čemernija. Teža. Ništa je olakšalo nije. Gorda Gordana u ulozi majke. Na ponos joj ova uloga. Pamtit će je i po njoj.

Predstava nema slabog mjesta. Na otvaranju „Susreta“ visoko je podignula vrijednosnu ljestvicu.

Što tek reći za lik doktora. Trebala bi čitava jedna psihoanaliza. I za kraj, na kraju, tragom spomenutoga u predstavi, glazbenoga i ljudskoga osobenjaka Tome Bebića:

Časmo na ovome svitu čovik se upita!?



Nema komentara :

Objavi komentar