Mirjana Mikulec | U potrazi za pustinjom

    Nikako se nije mogao dobro namjestiti na kauču. Vrpoljio se, proklinjući svoju lijenost što ga je sprečavala da kupi udobnu fotelju, u kojoj bi mogao bez bolova u leđima gledati televizijski program dugo u noć. Negdje mu je u glavi sijevnula pomisao da razlog možda nije lijenost, već otpor, jer vrlo malo vremena provodi kod kuće i pred televizorom, čije gledanje poistovjećuje s obiteljskim ugođajem, poštenim i ugodnim životom.

    No, nije mogao dugo o tome razmišljati, jer, neočekivano, privukao ga je film, prekrasne slike pustinje i lijepe plavokose žene koja jaše na devi kroz nepregledna prostranstva u pratnji beduina. Zaokupila ga je rečenica: u pustinji je čovjek prisiljen biti okrenut i posvećen samome sebi; nisu uzalud iz pustinje potekle najveće svjetske religije! Ta se misao složila s njegovim nedavnim poduhvatom i opravdala ga: upravo se vratio s dalekog puta, koji je uključivao i hodočašćenje u pustinju. Zamišljao je pustinju kao na filmu; nepregledna prostranstva, usamljena u svojoj mistici i nedokučivosti. Ali ništa nije bilo kao na filmu niti kao u mašti. U stvarnosti, našao je nepregledne horde ljudi, koji brzo zaboravljaju uzvišene razloge svog boravka i bacaju se na kupovinu i fotografiranje. S auto ceste koja se pružala uz pustinju, razbacana naselja beduina nisu izgledala nimalo egzotično, upravo suprotno, izgledala su jadno i siromašno. Moglo se osjetiti olakšanje što je prostrujilo skupinom turista: kakve sreće što mi tako ne živimo! Na stajalištima na rubu pustinje, na asfaltu, nudilo se jahanje uokrug na devi, koja je izgledala umorno i jadno. Netko je pokušao izračunati koliko se puta na dan deva mora dići i kleknuti pod teretom turista. Glasno su ju žalili ali neće im to bilo važno kod kuće; u udobnosti fotelje u zimskim večerima, fotografija će izgledati vrlo egzotično. Slušao je dječake koji još ne znaju ni dobro govoriti, a već podilaze strankinjama, slatkorjećivo im nudeći: „Kušajte, ovo voće sklatko je kao i vi!“ Sve je bilo podređeno trgovanju kao i bilo gdje drugdje. Religiozni suveniri nudili su se na svakom koraku, a ulični prodavači doslovno su hvatali za rukav nudeći ih. Cjenkanje, kao dio lokalnih običaja, rezultiralo je neprekidnom galamom i gužvom, unezvjerenim pokušajima turista da najpovoljnije kupe ono što im se nudi i odu s osjećajem kako su dobro prošli.

    Želio je biti na miru bar nakratko. Imao je osjećaj da bi u oazi usred pustinje, pod palmama u kojima naslućuje sokove nepoznatog izvora, ili u treperavoj daljini u kojoj nestvarno titraju kamena, nedostupna brda, mogao naslutiti prisustvo svog Boga, da bi mogao povjerovati. Da je bar nakratko bio sam, možda bi mu se približio da ga upita: „Možeš li mi oprostiti, kad već sam sebi ne mogu oprostiti ni pomiriti se“?

    Ali ni na tren to nije mogao postići. Neprekidno gibanje u velikoj skupini ljudi bilo je  neizbježno i neumitno. Možda, kao na filmu, nekome to i danas uspijeva, možda se netko i danas može uputiti u pustinju u potragu za Bogom, ali za takav poduhvat je potrebno više novaca nego što si on to može priuštiti. A i čisto je sumnjao da postoji mjesto koje ne narušavaju turisti, bogati avanturisti, ekstremni sportaši i ostali u potrazi... za čim? Tragaju li sami za sobom u nadi da će, kad to postignu, moći promijeniti sebe ili svoju sudbinu. Ili su, kao on, u potrazi za susretom s Bogom, ponajprije u sebi.

    I tako je, dok se vrtio na neudobnom kauču i gledao film, zaključio da prave pustinje više ne postoje. Sve je promijenjeno, eksploatirano, uređeno za trgovanje.

    Može i nadalje putovati bilo kamo, posjećivati egzotične zemlje, oaze užitka, kupovati lijepe stvari i darovati ih roditeljima i prijateljima, uživati u gurmanskom jelu i finim čokoladama, zabavljati se. Shvatio je da turistička ponuda ionako nije autentična, pa ne treba od nje ni previše očekivati, jer vrijeme koje je prošlo ne ostaje u stvarima.

    Što mu je drugo preostalo nego da živi kao i do sada. Posjećuje ponekad roditelje noseći im skupe poklone, da bi umirio savjest. Nikada im ne otkriva pravu istinu o sebi, shvatio je da to nema smisla. I ne traži više bezuvjetnu ljubav ni bezuvjetnu vjeru.

    Sve je samo u ravnoteži ispravnih i krivih postupaka. U isto vrijeme svjestan je da, bude li tako živio, cijeloga će ga obrasti pustoš iz koje nije vidio izlaz.