četvrtak, 18. listopada 2018.

Zdenko Capan | Utjeha kose - Očaravajući osvit




UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne,
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

(A. G. Matoš)
OČARAVAJUĆI OSVIT

Vidio sam te u osvit. Kao u javi. Umoran.
U tihom domu s kadom tamjana,
Raskriljenih ruku, glava ti nemoćna.
Ja, sasvim sam. Sav tjeskoban.

Nijem motrim ovo čisto mjesto; 
Blaženo prože duh svojom boli.
Neka sitna bakica žudno moli.
Tu vjerno, pognuto sjedi često.

Svakim korakom jenjava jad. I žalost.
U njihovu dugu odjeku odaje se tišina.
Svud se širi svjež miris raja. I radost.

U svetom zdanju, kao svanuće s visina, 
Tvoj brižni lik  me mistično plijeni,
Pa šapće: Vjeruj! Probudi se u meni.


 (Zdenko Capan)




Anagramirana poezija

Nema komentara :

Objavi komentar