Vedran Volarić | Ulomak iz romana „22 stoljeća“ (3. stoljeće „Ubojstvo“)

Uvod

Nije oduvijek bilo teško. Možda me nekoć volio. Htjela bih vjerovati da je bio ono što je tvrdio – moj mjesec. Vjerovala sam njegovim riječima, smatrajući ih iskrenim i magičnim. Ne bih se bunila kada bi povremeno povisio glas na mene, ne bih prigovarala kada bi mi rekao da mu je moja hrana odvratna i ne bih bila nerazumna kada bi noćima ostajala sama doma. Ali kao što svemu dođe kraj, jednog dana veoma nalik onome kada smo se upoznali, došao je kraj mojem strpljenju. Odlučila sam mu se osvetiti za svu bol koju mi je nanio, za lažne riječi ljubavi te za neprospavane noći i umorne dane. Morala sam to učiniti jer druge opcije nije bilo; ili on ili ja. Ja koja nisam htjela napustiti svijet živih, ja koja sam se bojala susreta sa Stvoriteljem neba i zemlje i ja koja sam htjela prije smrti biti još jednom sretna. Baš kao što sam to bila kada sam ga upoznala i zaljubila se u njega. Nije to bilo tako davno, ali iz današnje perspektive čini mi se kao da govorim o nekom drugom svijetu, o nekom drugom životu i o nekoj drugoj osobi. Pamtim svjetlost kada je sve lijepo započelo i tamu kada je sve ružno završilo; kada sam mu uzvratila sramežljivi osmijeh i kada sam mu zabila nož u leđa.

Početak

Dan i noć života, uspon i pad ljubavi.
Sunce je sjalo visoko na plavom nebu kada sam ga ugledala pokraj manje kuće iz koje je upravo  izašao. Najprije sam pomislila da je njegova, no kako mi je poslije objasnio, pripadala je prijatelju. Tek sam nekoliko godina kasnije saznala da je isti taj prijatelj bio vlasnik žena koje nisu imale svoja prava i bile su prisiljene služiti gospodaru koji ih je hranio, dok su mu one za uzvrat davale novac zarađen na zadovoljavanju mušterija.
Uputio mi je osmijeh, na što sam sramežljivo uzvratila, a potom zamahnuo rukom neka mu se približim. Trebala sam poslušati majku koja mi je rekla da se muškarci moraju približavati ženama, a ne obratno. No bila sam mlada i neiskusna i zainteresirana upoznati crne oči koje su me promatrale.
Nalazili smo se na tržnici ispunjenoj mnogobrojnim ljudima, zbog čega mi je trebalo određeno vrijeme da prijeđem na drugi kraj ceste gdje me on čekao. Rekao mi je da se zove Bavil i pitao me jesam li trenutno zaposlena. Iako sam imala određenih zadataka, odmahnula sam glavom, rekavši mu svoje ime – Alma. Pozvao me neka mu se pridružim na malom brijegu s južne strane grada kako bismo promatrali sunce. Tog dana bilo je magično. Odvojivši se od gradske gužve, legli smo na travu i počeli se upoznavati. Uglavnom je on govorio, dok sam ja slušala. S jedne strane promatralo me sunce, a  s druge on. Stoga je kazao kako je moj mjesec. Pokazao mi je livadu u blizini, rekavši da je tamo nekoć bilo stablo jabuke pokraj kojeg su se upoznali njegovi roditelji, da ima tri starije sestre i da još nije bio u ratu.
    Nije me mnogo ispitivao; možda mu nisam bila zanimljiva koliko on meni, a možda me pogledima čitao poput otvorene knjige. Htjela sam ga nešto pitati, samo što nisam znala postaviti pitanje. Tako su naš prvi susret obilježili njegov monolog i moje uzbuđeno srce.
    Sutradan smo se sreli na Trgu. Ispitivao me kamo sam se uputila, a ja sam kimnula glavom prema štandu s namirnicama. Rekao je kako poznaje trgovca i da će mi besplatno nabaviti potrebnu hranu. Sjećam se da sam se nasmiješila, kazavši da neće uspjeti. Jedan dio mene želio je biti u pravu, no drugi, onaj veći i snažniji, molio je da budem u krivu. Molitva mi se uslišila. 
    Spomenula sam ocu i majci za novo lice u svom životu. Iako ga nisu osobno vidjeli, poznavali su njegove roditelje. Tijekom razgovara otac mi je spomenuo kako ću vjerojatno postati Bavilova žena. Bila sam uistinu mlada, stoga je jedan dio mene strahovao, a drugi, onaj veći i snažniji, radovao se onome što je trebalo slijediti.
    Naša susjeda, koja je bila godinu dana starija od mene, pala je pod ruku muškarca kojeg nije podnosila. Vidjevši njenu nesreću, morala sam zahvaliti Bogu što mi je donio osobu poput Bavila.
    Bavil i ja vidjeli smo se još nekoliko puta. Bilo je očito da sam njegova i da se tome nisam protivila. Upoznala sam mu i roditelje. Njegov otac, kojem je nevjerojatno sličio, nije mi bio drag, ali zato sam se ugodno osjećala u društvu njegove majke. Mavi je u dubokoj starosti bila hrabra žena. Nije dozvoljavala da itko gazi po njoj, a rekla mi je da ju je takva narav slijedila tijekom čitavog života. 
    Bavil i ja postali smo iznimno bliski. Prema zakonu našeg grada na sjeveru zemlje, žene su se morale useliti u kuće svojih muževa. Radovala sam se onome što se činilo ugodnim životom.

Zaplet

Dan i noć života, uspon i pad ljubavi.
Kao i svaka druga žena, bila sam zadužena za kućanske poslove, uključujući i brigu za njegove roditelje. Otac mu je preminuo svega nekoliko mjeseci otkada sam se doselila. Bavil nije previše plakao. Samo sam ga jednom ulovila suznih očiju, no s obzirom da je pokojnik bio stara osoba, činilo se da nikome nije previše nedostajao.
    Skrbila sam za njegovu majku, dok je on radio na poljima. Redovito sam se viđala sa svojim roditeljima; majka bi me često znala pitati jesam li sretna, a otac kada ću roditi. Uporno bih potvrdno odgovarala na prvo pitanje, a na drugo kako još vrijeme nije došlo. S obzirom na to da se majka nerado spojila s mojim ocem, znatno je bolje razumjela položaj žena u društvu te se bojala da će njeno jedino dijete provesti nesretan život. S druge strane, otac je samo brinuo da mu omogućim potomke prije nego ga Bog pozove k sebi.
    Vrijeme je prolazilo, a Bavil sve manje dolazio doma; tijekom prvih godina zajedničkog života posjećivao bi me čak i tijekom odmora na poslu, a poslije ga se ne bi moglo vidjeti ni nakon radnog vremena. Tek kada bi mjesec zamijenio sunce, vratio bi se doma sav smrdljiv i pijan. Međutim, ne bih mu prigovarala.
    Nije bio u blizini kada mu je majku ulovila smrt. Na samrti mi je rekla da se želi pozdraviti sa sinom. Dok je ona nemoćno ležala na krevetu, ja sam trčala gradskim ulicama tražeći Bavila; nije ga bilo na polju, nije ga bilo u krčmama, nije ga bilo u štalama. Tek sam poslije saznala preko prijateljice da je bio u javnoj kući. Ponovno mu nisam prigovarala.
    Bio je bijesan kada se vratio doma i zatekao me pokraj preminule majke. Čak me i optužio da sam je otrovala. Kada se smirio nije više spominjao te riječi, niti se poput ostalih muškarca ispričao. Koliko sam uspjela vidjeti, za majkom nije ispustio suzu. Pitao me koje su bile njene posljednje riječi. Rekla sam mu kako je kazala da ga voli. Bila je to naravno laž u koju, čini mi se, nije povjerovao. Umjesto toga, uputio mi je mistični pogled kao da me ponovno čita poput otvorene knjige.
    Čitave noći otkada smo samo nas dvoje ostali u kući, razmišljala sam o posljednjim riječima njegove majke. S obzirom da sam samo ja bila pokraj nje, uputila ih je izravno meni. Uznemirila sam se kada mi je poručila neka se čuvam njenog sina i njegovog temperamenta jer je isti poput oca. Tada nisam znala na što je mislila, jer unatoč svim negativnim stranama, Bavilov odnos prema meni nije bio toliko strašan da to nisam mogla podnijeti. Je li mi slamao srce? Da. Jesam li bila nesretna? Da. Jesam li ga još uvijek voljela? Nisam znala.
    Kada supruga nije bilo doma, raspitivala sam se kod starijih susjeda o odnosu između Bavilovih roditelja. Jedni mi nisu htjeli ništa reći, dok su mi drugi potvrdili ono u što sam već bila uvjerena – Mavi je bila snažna žena koja nije dozvoljavala suprugu da podiže ruku na nju, unatoč tome što je on često znao biti bijesan i ponašati se kao da je ratno stanje.
    Bavil je nastavio sve rjeđe dolaziti doma. U međuvremenu sam čula od Anic i Live, trgovkinja na Trgu, kako su ga vidjele da ulazi u javnu kuću i kako se opija s prijateljima u krčmama. Povjerovala sam u te riječi jer kada bi se Bavil vratio tijekom noći doma, zaudarao bi na alkohol.
    Nekad bi se vratio kada bih ja već spavala, pa bi vikao na mene neka ga nahranim jer me nije uzeo za ženu da se izležavam dok on naporno radi na polju. Sjećam se prohladne noći kada mi je rekao da ne znam dobro kuhati, iako je nekoć hvalio sve što bih mu pripremila. Natjerao me neka ustanem iz kreveta i sjedim na drugom kraju stola dok on jede. U to vrijeme vani bi bila tišina jer bi svi već odavno spavali. Pitala sam se je li Bog sa mnom ili sam bila ostavljena sama na milosti muškarca kojeg sam sve manje podnosila. On je trpao hranu u sebe, zahtijevajući neka se ne glasam. Odjednom je prestao jesti, ponovivši mi neka budem tiho. Kada sam mu kazala da i jesam tiha, bacio je tanjur sa stola prema zidu i počeo vikati kako on zna kada sam ja tiha. Čvrsto me primio za vrat, kazavši da sve zna. Bilo je nešto u njegovim očima. Nešto čega sam se bojala. Srce mi je udaralo čitavim prsima, dok sam preklinjala Boga da me očuva na životu. Bavil mi je približio glavu, duboko dišući u moju bradu, a zatim me odgurnuo od sebe i otišao spavati. Tijekom te noći dok sam ležala na drugoj polovici kreveta, nisam oko sklopila. Identično ostalim noćima, osjećala sam se nesigurno. Međutim, ni dalje se nisam žalila.
Nekim danima vraćao bi se na vrijeme s posla i jeo hranu koja bi ga čekala, a nekim bi se čitave noći pitala gdje se nalazi i je li uopće živ. Uglavnom bih spavala tijekom dana, bojeći se za vlastiti život kada bi došla noć, a on bio u kući.
    Jednom kada sam spavala, iznenada se vratio doma. Ponovno je iz njega smrdio alkohol. Počeo je vikati zašto spavam i kako me ulovio u neradu, a zatim me bacio na krevet kazavši kako mu moram roditi sina.
    Naš sin, Božjom milošću, nije došao; ni toga dana, ni godinu kasnije. Još me nekoliko puta udario, no modrice su brzo zacijelile. Jedne se noći pojavio pred vratima s drugom ženom, rekavši da će mu ona roditi sina kad sam ja bila nesposobna za takav čin. Čak je rekao da ona bolje kuha i ne ogovara naokolo ljude.
    Nepoznata žena me samo promatrala. Šutjela je poput mene kada sam upoznala Bavila. U mnogočemu sam prepoznala sebe u njoj; u njenom držanju, u njenom kretanju, a ponajviše u njenom pogledu.
    Tu noć proveo je s drugom ženom u našem krevetu, dok  sam ja plakala u kuhinji. Nisam znala kome se obratiti. Vjerovala sam samo majci, ali nisam htjela da vidi moju slomljenost. Što se nje ticalo, ja sam još bila sretna kao i dana kada sam se odselila. Sva u suzama u kutu mračne kuhinje, prisjetila sam se Mavinih riječi i odlučila za svoj posljednji korak – ubojstvo.