Petra Bašlin | Retardirana priča

            Taj dan učenici nisu imali engleski, već im je u razred došla pedagogica da s njima napravi radionicu. Tema je bila Vrline i kako ih prepoznati kod drugih. Cilj radionice je bio da se učenici još više zbliže i sprijatelje. Jer svatko mora biti dobar sa svakim.

            Morali su se sjesti u krug, a potom jedan po jedan ustati, reći svoje ime i jednu svoju vrlinu.

            ''Ja sam Ivo i iskren sam.''

            ''Ja sam Ankica i isto sam iskrena.''

            ''Ja sam Štefica i dobra sam.''

            ''Ja sam Ante i dobar sam.''

            ''Ja sam Olga i vrijedna sam.''

            I tako dalje i dalje. Pedagogici nije bilo ništa čudno što su se neke vrline ponavljale više od drugih.

            ''Vi morate biti svjesni svojih vrlina'', pričala je. ''Kada ih budete svjesni, biti će ih i drugi, pa će se više družiti s vama.''

            Potom su morali reći jednu dobru stvar što su nekada napravili.

            ''Ja sam pomogla mami da očisti kuću!'' rekla je Lucija.

            Svi su prasnuli u smijeh.

            ''Ja sam jednoj curi otvorio vrata!'' rekao je Ivan.

            Svi su opet prasnuli u smijeh.

            ''Ja sam spasila mačku s drveta!'' rekla je Štefica.

            Svi su ponovno prasnuli u smijeh. No pedagogica je zadovoljno kimala glavom i smiješila se.

            Nakon toga, razdijelili su se u grupe. I pedagogica je bila u jednoj. Ona i ostali su na papire napisali svoje ime, a onda su se ti papiri slali u krug, a svatko tko je dobio papir, morao je napisati što misli o toj osobi.

            Ana je mislila kako je Iva glupa i dosadna, ali je napisala: Dobra.

            Tea je mislila kako je Iva čudna i bolesna, ali je napisala: Iskrena.

            Ankica nije mogla smisliti Ivu, iako joj ova ništa nije napravila, i izbjegavala ju je svaki dan, ali je napisala (pošto su prve dvije vrline već bile zauzete): Spremna pomoći.

            A pedagogica je napisala: Draga, iako je s njom komunicirala dvije sekunde.

            Za kraj ove izrazito mudre i korisne radionice, svatko je dobio papir sa pitanjima:

            Kakav/va si bio/bila kao mali/mala?

            Koji je tvoj životni moto?

            Kako ti se svidjela ova radionica?

            Kako si zadovoljan/na pedagogicom?              1 – 2 – 3 – 4 – 5

            Nakon sata, pedagogica je pošla natrag u svoj ured, izrazito zadovoljna radi ovoga sata. Zahvaljujući njenim vrlo inteligentnim pitanjima, sada će se svi slagati, neće biti zlostavljanja niti će se ikada više u svijetu voditi ratovi.

            Čim je nestala iz učionice, dva učenika su počeli gađati Ivu, a Ankica je počela pričati prijateljima kako je Iva grozna.

            Nije ni čudo što je Iva, ocjenjujući pedagogicu, dodala nulu i zaokružila ju.