srijeda, 17. listopada 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 26. dio


5.

Možda bi se ova romantična faza života “pronalaženja nove sebe” mogla nastaviti još tko zna koliko dugo da tijekom zime Ivan nije poginuo. Nastradao na moru. U biti, utopio se, samo nije do kraja bilo jasno zašto se nalazio na barci, posebno zato što se radilo o orkanskoj buri, posebno zato što je on sam zazirao od bilo kakvog izlaska na more, ako nije bilo baš nužno. Osim toga, osobno sam vidjela kada je u rujnu digao barku i spremio je u garažu pored lučice, zajedno smo od algi oprali dno, osušili je, spremili na postolje i prekrili ceradom. Koliko sam ga god malo poznavala, znala sam barem ovo o njemu. Da, zašto bi sada, odjednom, usred zime i bure on vraćao barku u more i činio nešto toliko suludo, toliko izvan pameti, to je bilo pitanje i otvaralo je mogućnosti koje su me sve dublje uvlačile u vrtlog teorija koje su bile, ako ništa drugo, jako nelagodne.

Ukratko, usred neriješenih vlastitih problema, natovario mi se još i ovaj, o Ivanovom stradanju, koje, naime, prema nalazima policije nije bilo sumnjivo jer je on sam izašao na more, pokvario mu se motor, zatim je očito pao u more, pothladio se i ugušio, navodno je trebalo samo dvije minute da umre, pa mu je tijelo bilo nošeno danima po Kvarneru dok ga nije izbacilo na neku plažu pored Mošćeničke Drage.

To je bilo ostvarenje onoga zlog znaka, koji sam već spomenula, ona brutalna istina o vagi, o tome da ako si jednom uspio prevariti smrt - primjerice s onim slijetanjem u kanal - drugi put nećeš, jednostavno ne možeš. Znak je moglo biti i ono varljivo lijepo ljeto prošle godine, ipak je to bilo predobro i prejednostavno da bi bilo stvarno, ipak je tu bilo previše nepoznanica na koje nisam znala odgovore, a što, da budem iskrena prema sebi, nisam ni pitala.

Malo je reći da sam bila shrvana, bila sam izvan sebe, bila sam slomljena, nisam znala ni što bih, ni kako ću dalje. Svaki se povratak činio nemogućim, a ispred svakog daljnjeg koraka stajao je zid. Osim toga, postajalo je bezbroj pitanja koja su stršala bez odgovora, samo kao suhoparne činjenice iznesene u crnim kronikama. No, ja nisam mogla ovo prihvatiti na taj način, jednostavno, bila sam preduboko emocionalno upletena da bih prelazila preko toga kao da se nije dogodilo ništa ili kao da je na Madagaskaru pronađen rep nestalog malezijskog aviona. Ovo me se ticalo, ovo je bilo preblizu mene.

Na kraju sam, mjesecima poslije svega ipak smogla hrabrosti i usudila se nazvati Danijelu. Prethodno s njom nisam razgovarala zaista jako dugo, ali činilo se razumnim nazvati je. Ona je bila jedina koja je mogla nešto znati, koja je cijeloj toj priči mogla dati kontekst, sve ono što nisam pitala kao i ono što sam sada sumnjala.

“Da, to ti je zla priča”, rekla mi je. “Drago mi je da si me pitala… Možda smo o svemu trebale ranije razgovarati, no... Ne znam puno odgovora, ali nadam se da ću barem nešto znati. Ponešto znam, ali još više ne znam. Nakon svega, počela sam se pitati je li sve ovo skupa, sve ovo što živimo, možda samo neka pokvarena igra…”

Nakon nekoliko minuta zazvonila mi je i poruka: “Ovdje je tekst koji mi je poslao prije nekoliko mjeseci... pred više mjeseci, nemam pojam… Pročitaj, možda ti nešto bude jasnije… prije toga, da ti išta bude jasno, pročitaj moj tekst, on je jedna moja pripovijest o Ivanu i Hani i Hladogori, služi da se lakše snađeš, jer Ivan je pisao posve sulude stvari…  volim te i čuvaj se  D. :)

PS nemoj sve uzimati k srcu, možda je to samo fikcija, možda je stvari najbolje prihvatiti upravo onakvima kakve ih vidiš.”

Zatim je zazvonila i druga poruka samo s privitkom teksta naslova “Gospodar lutaka”.



Epilog



Napokon smo se susreli. Kao da smo se godinama tražili, gubili jedno drugome iz vida, nestajali, pa se opet slučajno susretali, ali se ne bismo uspjeli prepoznati. No sada smo se našli: ona, Hana, lijepa kao i uvijek, jela je finu štrudlu sa šumskim voćem, a ja sam pio hladnjikavu, ne previše ukusnu kavu. Bio je lijep, sunčan, pomalo burovit dan, koji je nagovijestio da su vode počele opadati i da su ruševine bivše civilizacije zaista počele izranjati iz vode. Zatim smo prošli putem do staklene kapelice, pa klancem koji se sada činio zaista kao ulica nekadašnjeg velegrada omeđena strašno visokim ruševinama nebodera. Sada su konture bile sve jasnije i čišće, napokon se vidjelo da je to zaista bio grad. Zatim smo počeli prilaziti samome centru, bile su to same ruševine, zarasle u mahovinu ili bilje, iz nekih su izrastala cijela stabla, ponegdje tek goli, vlažni zidovi, a iz svega toga su počeli nakon dugo vremena izvirivati ljudi.

Da, bio je to strašan rat. Užasan. U njemu je gotovo sve izgubilo smisao, no nije nestao život, on se pokazao vrlo otporan i obnovljiv. Sve što je ikada bilo napravljeno ili stvoreno činilo se posve progutanim od te prirode koja nam je bila nedostupna i tek je zbog hipnoze u kojoj smo živjeli bila projicirana kao civilizacija. Ipak, sve je to bio privid koji je posve uništen i dobro je da je uništen jer se u svemu tome nismo osjećali dobro.

Ruševnim smo putevima niz obronke stigli do samoga centra bivšega grada, sada se tu okupljalo mnoštvo, bilo je beskrajno puno svijeta, bilo je ljudi koje sam poznavao, ali i potpuno nepoznatih, i sada je valjalo napokon započeti novu priču.

Bogdanović je dobro rekao “ne upoznaš li rubove samoga sebe, a posebno ako ne upoznaš onu tamnu dubinu sebe, nikada nećeš shvatiti svijet”.

No, u ovom svijetu nije bilo Bogdanovića. Sreo sam Tomislava. Rekao je, a činilo mi se da sam te misli već negdje ranije pročitao “Spilja u koju se bojiš ući, skriva blago za kojim tragaš” i dodao također nešto što mi se učinilo poznato: “Riječ nije tu da bi bila lijepa, ili da bi bila pametna, riječ je tu da postane život”.

Sjetio sam se: “In principio erat Verbum”, “et Verbum erat apud Deum”.

Tada sam shvatio, postojao je svijet iza opne. Opne od same priče. Riječ koja postaje život.

Uhvatio sam Hanu za ruku i rekao: “Da, zaista, čini se da moramo početi sve ispočetka.”

Pogledala me i rekla: “Zar je to nešto tako teško?”

Nije preostalo ništa nego da se pridružimo svima u radosti.



Kraj

Nema komentara :

Objavi komentar