srijeda, 19. rujna 2018.

Miroslav Pelikan | Ana Kraus XII


Leni II

Doista. Zar je moguće i zamisliti da se jedna takva moć, kao što je bio imperij Miler Horvat jednostavno uruši i da se pojavi novi vlasnici.

Grad naravno nije bio oduševljen novim vladarima njihova grada, no, ta su se gospoda ubrzo pokazala kao dobri i obzirni gospodari. Rijetko su se pojavljivali u javnosti. Njihove su poslove vodili također stranci i svi su zajednički trudili da ostvare kvalitetni kontakt i sa radnicima i s gradom samim.

Zapravo, nove su gazde bile posve nevidljivi i činilo se nekima kao da su zaboravili na novu stečevinu pa je grad iznova utonuo u opušteni, mirni, jednolični san.

Leni se u međuvremenu silno mučila sa svojom pekarnicom. Nikako nije mogla razumjeti, posebice, kada bi se pojavio nekontrolirani bijes, kako može tako malo zaraditi a muka je bila pregolema. No, ipak s vremenom, naučila je cijeniti taj neugledni sitniš.

No, zarađivala je tek toliko da je mogla skromno plaćati nekoliko djelatnika i mogla iznajmiti manji dvosobni stan u Kratkoj ulici.

Uistinu, kruh se mogao kupiti na mnogo mjesta. Kod Leni se on kupovao iz poštovanja, naročito prema Arnoldu starijem, a tijekom vremena poštovatelja je bilo sve manje, naime, sada su tek neki rijetki sjećali osnivača, propalog carstva. Nešto je veći broj pamtio tihog Arnolda mlađeg, oduvijek zaraslog u bradu i naravno, najveći dio građana još je dobro pamtio raskalašne dane dobre Margarete.
Neki od njih sjetili bi se davnih uzbuđenja ispod svilenih pokrivača, sa smiješkom i šutnjom.

Leni je još u inozemstvu uočila kako ima silni problem u komunikaciji s muškarcima, većinom ih je smatrala manje vrijednim bićima i ako se izuzme njihova temeljna biološka karakteristika, doista ne vrijede ništa.

Razumjela je i to, kako jednostavno u cijelom svom životu nije susrela muškarca koji bi je podčinio sebi jer od svih koje je upoznala bila je jača.

U proteklim godinama, posebno u vremenima otkada vodi s mukom pekarnicu, radila je sa svojim pomoćnim radnicima po noći a ujutro prodavala kruh ili ga osobno razvozila naručiteljima većih količina.

Poslije ručka bi mrtva umorna lijegala, spavala do večeri, pa opet iznova.

Jednom je načula priču o neobičnim kamenčićima sreće koje je ponekad prodavao ili darivao Tomo Petak.

Možda njoj nedostaje osobni kamenčić sreće?

Možda on pobudi neka sretnija dešavanja?

Možda.

Leni se nasmije, misleći kako je sve oko tog vjerovanja vrhunska glupost, no pogledala je na kalendaru kada je veliki sajmišni dan u gradu.

Dan sajma osvanuo je krasan, sunčan, bez vjetra.

Već od ranoga jutra radoznali građani okupljali su se oko tek postavljenih štandova i pregledavali ponuđeni asortiman a zatim se i uljudno cjenkali.

Nepregledna se svjetina, cijeli grad, natiskao između šarenih štandova.

Gotovo se i nije moglo vidjeti nikoga a da nešto nije kupio jer od davnina je bio običaj da se u čast svecu na današnji dan kupi barem sitnica.

Leni je bezvoljno šetala, polako se probijajući između zapričanih posjetitelja.

Dobro je pamtila kada je sa svojom lažnom majkom Margaretom ovdje znala boraviti po cijeli dan.

-Ah, evo ga, Tomo Petak. Dobro je što još uvijek radi.

Priđe štandu i zagleda se u nasmiješenog starca.

-Dobar dan Tomo.

-Dobar dan gospođo.

-Sjećate li se vi mene gospodine Tomo?

Tomo zaškilji i još se više osmjehne.

-Da, da, dobar dan milostiva. Kako se ne bih sjećao. Leni Miler Horvat. Dovodila vas je vaša majka Margareta, oprostite, pokojna gospođa Margareta Miler Horvat.

-Da, da, istina je gospodine Tomo. No, oprostite, imate li još uvijek u prodaji one čudesne kamenčiće sreće?

-Da, imam, no slabo idu pa ih i ne nudim. Ali čekajte. Gospođa Margareta je davno kupila kod mene četiri oblutka, četiri kamenčića, poput četiri strane svijeta, sjećate se?

Leni se zamisli, kako se ne bi sjećala sjajnih okruglih kamenčića. Kako im se onda davno veselila dok je držala za ruku onu ženu, njezinu lažnu majku, kako bi to zaboravila.

-Stvarno, što se dogodilo s četiri strane svijeta, upita ona Tomu koji je začuđen gledao u nju.

-Ne znam milostiva, dopustite mi, možda nešto pronađem u svojim kutijama.

Sagne se iza štanda a Leni začuje otvaranje drvenih kutija i zvuk njegove ruke kako nešto prevrće.

Napokon Tomo ustane.

-Evo milostiva, pogledajte. Imam još jedino ovo.

Leni pogleda i izbroji na njegovom dlanu osam sitnih okruglih kamenčića.

-Ovako milostiva.

Tomo odvoji sedam kamenčića.

-Evo, oni su vam za sreću.

-A ovaj osmi?, radoznalo upita Leni.

-Eh on, to ste vi, vi ste osmi kamenčić. Neka vaša sreća bude uvijek s vama. Izvolite milostiva.

-Hvala Tomo. Koliko sam dužna?

-Molim vas lijepo milostiva, ja sam sa svima vašima dobro radio, molim vas, primite ovaj mali, skromni dar, to je samo osam kamenčića, molim vas.

-Hvala Tomo.

-Moj naklon.

Leni se tek kasno popodne vratila u stan u Kratkoj ulici, no prije toga obišla je pekarnicu.

Promatrala je te večeri dugo osam sitnih kamenčića, iskreno se diveći i čudeći njihovoj ljepoti.

-Doista su poput dragulja, a što je život nego obično kamenje.

Pozorno ih je poslagala na rub noćnog ormarića i zaspala.

Te noći su kroz njezin isprekidani san prolazila mnoga muška lica, otkrivena ili rukom sakrivena, čula je njihove glasove i izjutra se probudila slomljena, umorna, nesposobna za bilo kakav pokret.

Doista, niti jedno od tih lica nije joj vrijedilo, nitko joj nije bio dorastao, bila je jača od svih, ali i dalje sama, potpuno sama.

Uostalom do četrdeset je još daleko, netko bi rekao, cijeli je život pred tobom Leni.

Ipak se nekako otrgnula zovu udobna ležaja i otišla žurno u pekarnicu.

Njezini su radnici vrijedno radili i odjednom se Leni dosjeti, propustila je cijelu noćnu smjenu, evo je tek sada. San ju je prevario i izmučio.

Ostala je cijeli dan u pekarnici ali ne pekući kruh niti ga raznoseći nego brižljivo pregledavajući dokumentaciju pekarnice, od samog, nesretnog početka.

Priznala je sama sebi, nerado, počinila je i neke greške koje je srećom nisu skupo stajale.

Pri kraju večeri ispisala je listu prioriteta i zadovoljna obavljenim poslom sačekala noćnu smjenu, davši im precizne upute te ih pozdravila.

-Vidimo se ujutro.

Oni su se pogledavali jer ih ona nikada nije pozdravljala.

Umorna od množine brojeva Leni je sjela na rub kreveta i pogledala na red sitnih kamenčića.

Stidljivo se nasmiješila.

Krajem te godine, Leni je otvorila drugu pekarnicu. Uskoro se iselila iz tmurna stana u Kratkoj ulici i iznajmila veći, na prvome katu lijepe kuće u Zelenoj ulici na sjevernoj, otmjenijoj strani grada.

Prije nekoliko dana pronašla je u nedalekom antikvarijatu zgodnu metalnu lampu i otkupila je. Neki, nepoznati, mistični zov privukao ju je tome starom i izgrebanom predmetu.

Zapravo, nije mogla niti sama sebi objasniti, nekoliko se puta na sastala u uredu s odvjetnikom Bezerom zbog tekućih poslova, pristalim muškarcem, nešto starijim od nje.

Najprije su pretresli tekuća pitanja, ponešto rekli o vremenu, da bi je on na kraju, vrlo tiho upitao, može lije, ako je slobodna i voljna, pozvati na jutarnju nedjeljnu kavu?

Po prvi puta u svom životu Leni je bila pomalo zbunjena.

-Valjda možete. U nedjelju, u koliko sati?

Naravno, gradu nije promakao par u Gradskoj kavani. Doista, Leni je i dalje bila prava ljepotica, bez i jedne sijede vlasi, izrazito crne kose, sjajnih tamnih očiju.

Bezer je pripadao grupi odvjetnika koji su tek čekali svoje velike, krucijalne slučajeve, no bio je strpljiv, znajući kako svatko dočeka svoju priliku ako joj ide u susret.

Nakon te ugodne nedjelje i fine kave, Leni je prihvatila poziv za ručak, neka dva ili tri tjedna kasnije.
Grad je glasnije zabrujao pobuđen nevjerojatnom radoznalošću, razmišljajući kako je zapravo posve prirodno što se njih dvoje nalaze.

Jednom je Leni promišljajući o Toniju Bezeru , ima li to sve smisla, zagledala u sjajni red kamenčića i pomislila.

-Vjerojatno sve ima smisla Leni, pa i ovo s Tonijem.

Nepunu godinu nakon one prve nedjeljne jutarnje kave, Leni se vjenčala s Tonijem Bezerom, na skromnoj ali otmjenoj svečanosti.

Građani nisu propustili zabilježiti vjenčanje u medijima ali i u prepričavanjima.

Par Miler Horvat Bezer živi u elegantnom stanu na drugome katu u Dugoj ulici.

Dva broja niže Bezer je otvorio novi ured s dva pomoćnika. Jučer je preuzeo prvi veliki slučaj, aferu veleposlanika S. Trljao je ruke od zadovoljstva.

Leni je dokučila kako nema snage za više od dvije pekarnice. Mora se malo posvetiti i Toniju, on je tako drag čovjek, tih, uvijek sve razumije ali misli i radi svoje. Shvatila je, nema joj druge, no prilagoditi se rastućoj karijeri i svim onim nevoljama i brigama što ih odvjetnički život nosi.

Toni je sretan čovjek, govori se tako po gradu, dobar je i odvjetnik. Šteta što nemaju djece, ona je tako lijepa i pametna žena, a on bi zacijelo bio dobar i brižan otac.

Na te priče Bezer samo odmahuje rukom, smije se i kaže.

-Ima vremena – i opet se zadubi u zakulisne istine novoga slučaja.

A Leni, ona se ponekad poigra s onih osam kamenčića i pomišlja.

-Doista ste Tomo čudesan čovjek. Cijeli ste svijet protumačili sa svojim kamenčićima.

Nema komentara :

Objavi komentar