Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 18. dio

Naime, stari Bogdanović mi je rekao da bi bilo dobro da se malo javim nekim ljudima u Rochester, a oni pak imaju neke ljude u Hamiltonu, no poanta svega je da se priredi neka monografija o radu na humanitarnoj pomoći za vrijeme Domovinskog rata, da tamo ima svakakvog svijeta, ali da ću shvatiti sve to o čemu se radi, samo da je dobro da skoknem ranije tamo, da se vidim uživo s ljudima, navodno su sve to ljudi od velikog povjerenja, štoviše, tamo će biti i onaj čovjek koji proizvodi vrhunska vina u Kaliforniji, svakako bih i njega mogao upoznati. Nekako mi je indirektno sugerirao da će možda taj vinar htjeti neku monografiju, ali to mi se činlo malo preambicioznim, upravo kao što mi se sada ovaj put u Kanadu od početka čini besmislenim.

Zapravo, činilo mi se to nečim novim, pretpostavljao sam da je to skok u neke nove stvari kojima se manje-više nisam bavio, ja sam bio novinar-urednik-kolumnist za domaću upotrebu, moja su inozemna iskustva svedena tek na neposredno susjedstvo i pokoji malo dalji skok, a s ovom se zajednicom na taj način nikada nisam bavio, unatoč činjenici da mi je pola obitelji tog emigrantskog porijekla.

Kako god bilo, Hana je bila zaista dobro, nazvao bih to stabilnim stanjem remisije, pa se sada već počela pojavljivati i ona nada da se radilo tek o prolaznoj epizodi, nekoj fazi slabosti, a svakako je cijelo vrijeme i kod mene i kod nje tinjala sumnja da je dijagnoza vezana uz razne depresije bila, ako ništa drugo, paušalna i kriva procjena pa makar i cijele hrpe liječnika.

Sjećam se kao da je bilo jučer da sam tada, krajem veljače lijepo spakirao jedan mali kuferić stvari, a među njima su bile adrese ljudi kojima se moram javiti kada na Pearsonu izađem i uzmem taksi, djelovalo je sve to malo neobično, no, zašto bih tada sumnjao da je tu nešto neobično, putovanje kao putovanje, naime, nekoliko tjedana prije nego sam išao u Toronto, javio sam se Bogdanoviću želi li možda nešto posebno, na što mi je rekao da uzmem od njega jednu nenaslovljenu žutu omotnicu i da je, kada dođem na odredište, predam svojem prijatelju, poznaniku i kolegi Teodoriakisu (za kojeg do tada uopće nisam znao da je tamo, štoviše, činilo mi se da sam ga prije nekoliko dana vidio u Rijeci na ulici) jer su unutra “vraški dobre preporuke”. Pa iako sam znao da Andrej puno putuje, nisam ga vezivao za tu stranu svijeta, upravo suprotno, više za onu drugu, no, nisam se ni želio opterećivati ovom nebitnom sitnicom koju sam primio na znanje i trenutno zaboravio.

Nasuprot cijelom prethodnom razdoblju, Hana je najprije postala jako uznemirena, a zatim izuzetno tmurno raspoložena. Što se tiče toga putovanja u Toronto, naime, mislila je da je riječ o nepotrebnoj avanturi, o nečemu što nam ne treba, u biti, nekoliko dana prije putovanja djelovala je kao da je sva u jednom grču, u stresu, u posvemašnjoj panici, u nelagodi koja nikako nije prolazila, kao da je imala zloguki predosjećaj, nešto što se ne može zvati osim lošim špurijusom. Bila je to ona zebnja koju je nemoguće isprati i utišati, a koja jednostavno ukazuje da se nešto događa, a to “nešto” nikako nije ni dobro ni lijepo, štoviše, no odlučio sam zanemariti ove znakove te ipak nisam odustao od putovanja.

Nije mi preostalo ništa drugo nego da se ona i ja taj dan poljubimo na rastanku, osjećao sam da mi se lomi srce, ne zbog mene, nego zbog nje, već zbog te njene, u biti, neutemeljene brige, naime mislio sam da je zaista smiješno danas strepiti zbog jednog prekooceanskog leta, jedne bezvezarije, nečega što milijuni čine svakoga dana, a sva ta strepnja tek zbog nečega što se ne može imenovati drugačije osim predosjećajem. Osim toga, ovo nije bilo po prvi put.

Ipak, toga je jutra Hana bila doista spokojna, popili smo kavu, ona me odvezla na Pleso, pričekala sa mnom, mahnuli smo si na odlascima i ništa posebno, desetak dana se nećemo vidjeti, uživo, jasno, jer su elektroničke veze među nama uporno žive i aktivne.

Međutim, ono što me je ipak dodatno zbunilo bilo je to što sam sreo Andreja na Schipoolu, dok smo čekali na istom izlazu za let za Toronto. Moram priznati da sam se iznenadio da poznato lice srećem upravo ovdje, tim više što mi je bilo rečeno da se vidimo tek tamo, no nije me spriječilo da mu odmah predam onu nenaslovljenu omotnicu koju mi je dao stari Bogdanović s navodno “vraški dobrim preporukama”.

No Andrej kao da se nije iznenadio susretu, štoviše, kao da je očekivao da ćemo biti na istome letu, pa se tako nije iznenadio ni omotnici koju je nehajno smotao i spremio u džep jakne. Onda mi je pružio jednu drugu žutu kuvertu i rekao “Pročitaj ovo, možda će te zanimati”. Spremio sam je, i nisam je pogledao danima. Onda mi je nešto dodao o profesoru Raphaelu van Maasu i loži Hathor, navodno, prof. van Maas je bio vrlo dobro upućen u neke stvari, posebno o Rijeci, Rusiji, D’Annunziju, velikoj misiji, Velikom Orijentu, o nečemu što je Andrej nazivao “rasvjetljavanjem velike zavjere” i nužnosti da “posve promijenimo optiku” s kojom gledamo na svijet. Navodno će mu taj van Maas puno pomoći. Zacijelo bismo i duže razgovarali da let nije bio za manje od sat vremena, tako da je cijeli susret prošao naizgled srdačno i ugodno, on mi je rekao da ima neka istraživanja koja će provesti u Torontu, a da će od tamo lakše odlaziti u Washington, te da se planira zadržati neko vrijeme, nije specificirao koliko, no pretpostavio sam da se radi valjda o godišnjem odmoru ili tako nečemu. Ono što je bilo malo neobično jest da mi je djelovao pomalo konfuzno, kao čovjek s jakom migrenom ili aurom pred jaku migrenu, no ipak je još uvijek mogao voditi normalan razgovor te nisam imao razloga pretpostavljati da se radi o nečemu ozbiljnijem.

No tada sam zapravo počeo shvaćati da o njemu znam izuzetno malo. U biti ništa nisam znao. Kvaka je u tome da se nisam previše pitao o svemu, jednostavno sam stvari uzimao zdravo za gotovo, tek tako, iako sam znao da je mnogo toga kod Andreja bilo nejasno: tko je on stvarno bio, što je on stvarno radio, s kime je on stvarno surađivao, sve je to uglavnom bilo u, bože kako to suludo zvuči, području teorije urote. Moglo bi se reći da sam bio čistokrvni idiot po tom pitanju: ništa, ali baš ništa ovdje nije bilo samorazumljivo.

No tada zaista nisam ništa pitao.

U avionu smo sjedili na različitim mjestima, pa satima nismo imali nikakva kontakta. Kad smo izašli i prošli carinu, još smo razmijenili nekoliko riječi, te osim činjenice da sam znao da ide u Mississaugu, ostalo mi je bilo i dalje potpuna nepoznanica. No, kako su Mississauga i Hamilton gotovo na istome pravcu, ponudio sam mu da idemo istim taksijem, što je on najljubaznije odbio, naime, zračna luka Pearson se nalazi u Mississaugi, i u biti je on išao svega nekoliko kilometara po gradskim cestama. Ja sam se ipak trebao voziti pedesetak i to uglavnom niz Queen Elizabeth Way skroz na zapadni rub jezera Ontario. Tu je naše druženje došlo svome kraju. Nije mi bilo ni na kraj pameti da će se stvari dogoditi onako kako su se dogodile, uostalom, kome bi takvo nešto moglo uopće pasti na pamet.

Nakon što smo se rastali, ja sam krenuo put Hamiltona do kojega je oko sat vremena vožnje manje-više kroz suburbijske pejzaže koje tek izvan Oakvillea izlaze iz predgrađa pa se pojavljuju čak i otvorena polja, gdje sam po prvi put, možda zbog dojma grada, primijetio krpe starog snijega. Nakon svega nekoliko kilometara zašli smo u područje grada Hamiltona, za koji nikada prije nisam ni čuo, no koji se činio pristojnim malim gradom (doduše sa 700.000 stanovnika) u odnosu na zaista veliki Toronto. Tamo me dočekao gospodin Bozich koji me je trebao ugostiti i koji mi je trebao biti veza prema ostalim ljudima, posebno ovima u Rochesteru u Minnessotti.

Kvaka je da od svega toga posla o kojem mi je govorio Bogdanović nije bilo ama baš ništa. Čekao sam da mi se javi netko, bilo tko, no nitko mi se nije javljao ni za što. G. Bozich je, zajedno sa svojom suprugom, bio nevjerojatno ljubazan i sretan što može ugostiti “hrvatskog intelektualca” te su me, naravno, svaki dan htjeli s nekim upoznati, no moram priznati da sam se pitao tko je ovdje lud: ja koji pristajem da se bez ikakvog povoda družim s ljudima koje nikada u životu nisam vidio ili oni koji žele vidjeti njima apsolutno nevažnu osobu. Te smo prve nedjelje išli i na misu, odslušali propovijed za hrvatsku dijasporu, zatim smo otišli u neki restoran, nakon toga je bilo predviđeno da vidimo slapove Niagare, no g. Bozich se nije osjećao ne znam kako dobro (navodno su mu jako loše sjele školjke koje je pojeo kao predjelo) pa mi je dao ključeve svog BMW-a da sam obiđem kraj, posebno neka vidim slapove, svidjet će mi se, rekao je, te da obavezno napravim koju fotografiju, tj. selfie i da je šteta što zima nije oštra jer je predivno vidjeti ih kad su zaleđeni.

Nisam išao na slapove Niagare, nego u Toronto. Grad kao grad me nije začudio, već su me začudile ogromne površine prirode, povremeno prekrivene zaostalim snijegom, štoviše zimski gole šumetine u samome gradu, kuće građene kao u nekom dosluhu s tom vrlo pitomom, ali opet divljom prirodom, dakle, to me više začudilo od primjerice trgovačkog centra na križanju ulica Yonge i Bloor; začudila me i predivna galerija u kojoj sam satima gledao slike - najviše me se dojmio jedan Botticelli kao i Tissot - za koje zaista nisam vjerovao da se mogu nalaziti s ove strane Atlantika, provlačeći se spiralnim stubama i galerijama od masivnog drveta - naravno, Frank Gehry - koje su očito bile neka fascinantna arhitektonska intervencija u samo tkivo zgrade, neka galerija u galeriji s ispisanim imenima ponosnih talijanskih donatora. Osim toga, hodao sam uz jezero koje je ionako morskih dimenzija, imao sam sreće, zima nije bila preoštra, pa nije bilo zaleđeno; pa sam zatim komade hot doga, koji bih za nemalih 6 dolara kupio na kiosku, bacao uvijek dosadnim galebovima kojih je bilo svih mogućih vrsta, od malenih riječnih do ovih pravih morskih. Da, tu sam prvi put pomislio o onoj Haninoj ideji o gradu-prirodi, gradu koji je propao u prirodu da bi se preporodio i nastao u suglasju s njom.

Gotovo se uopće nisam fotografirao jer sam usred grada bio posve sam, nisam imao selfie-štap, usred onih reklama i vreve velikog sjevernameričkog grada bio sam na neki način prepušten sebi, što mi je i godilo, naime, mogao sam raditi što me je volja, a ja sam opet lutao gradom onako bez veze, jeo hot dogove i vozio se podzemnom i tramvajima gdje sam želio. Izgubio sam pojam o vremenu, i onom meteorološkom i onom kronološkom, bilo je u biti vrlo hladno, a mora da je već debelo bila pala noć te je počelo lagano sniježiti kada sam krenuo prema Hamiltonu, već poznatim Queen Elizabeth Wayem. U kući g. Bozicha sam bio oko 21.00 sat.

No, kako bilo, već me sutradan zvao neki čovjek iz našeg konzulata koji je rekao da hitno dođem u Mississaugu ne bi li mi priopćio jednu vijest. Tamo sam došao taksijem, popeo se liftom na drugi kat i izravno me primio konzul, neki neobičan tip, prije bih ga nazvao trgovcem polovnim automobilima nego konzulom, štoviše, generalnim konzulom, koji me vrlo hladno ponudio nečim, kavom, sokom, ne znam ni sam, te mi je posve izravno rekao: “Možda ste već vidjeli u novinama, Andrej Teodorakis je ubijen”.

Pitao sam tog konzula zanima li ga još nešto, moram li dati neku izjavu pošto sam letio s njime, na što mi je ovaj odgovorio da je policija već ispitala te činjenice i da im je poznato da smo bili na istom letu, no apsolutno više ništa nije bilo bitno, no neka se strpim, svejedno, ovih nekoliko dana do povratka jer, navodno, moglo bi se pojaviti još nekih indicija koje bi ukazivale na motive. I to je bilo sve.

I da, sada sam shvatio da je sve to bilo na jedan način povezano. Naravno, nikakvo pismo koje sam predao Andreju nije ni moglo biti pronađeno jer u njemu jednostavno nije bilo ništa što bi mene na bilo koji način povezivalo s ovime, to jest, bilo je nešto što je sigurno imalo veze s ovim događajem, ali nije ni na koji način uplitalo mene u tijek zbivanja, osim onoga što se može nazvati slučajnošću. Zacijelo ni na koji način nije povezivalo ni Bogdanovića. Bila su to “moskovska pravila” na najautentičniji način.

Tek sam sada otvorio onu kuvertu koju mi je Andrej dao još na aerodromu. Unaprijed se, još na aerodromu ogradio od toga teksta i proglasio “subjektivnim i ne odviše znanstvenim.”

Tekst je započeo jednim Heideggerovim citatom, možda povezivim s onim što je bilo ili se odvijalo, a ja to nisam uspijevao povezati u cjelovitu sliku, u krajnjoj liniji, kao što ne uspijevam ni sada: “Metafizički gledano Rusija i Amerika su iste: isto bešćutno ludilo raspojasane tehnike i organizacije standardnog čovjeka kojem nedostaje tlo pod nogama.”Naravno, Andrej me ovdje nemalo iznenadio. Godinama me pokušao pridobiti, imao je, za razliku od armije idiotskih trolova na kojekakvim portalima, posve drugi diskurs kada je to meni argumentirao. Naime, on je tvrdio, stvar je zapravo u spasenju duboke biti, recimo to tako, kršćanske civilizacije, koju su, u biti glupi katolici izdali jer su se predali scijentizmu i racionalizmu.

“Čovjek treba dubinsku pripremu pa promjenu, a ona ne dolazi ni sa Istoka ni sa Zapada. Ona dolazi iz srca, biti, duše, ona dolazi iz najdublje nutrašnje potrebe za onim - biti čovjek - a to je nešto što nadrasta evoluciju u smislu biologije i postaje evolucija u smislu duha. Čovjek se može ostvariti samo ako uhvati strah, ne znam, uhvati ga za rogove, pogleda mu pravo u oči.

Pravi smisao mogu spoznati tek u patnji, prignječenosti, zdrobljenosti, pritiješnjenosti uza zid, da, tek tako mogu spoznati život, i tako ga i spoznajem… To je ispao jedini način koji sam poznavao. A ne u sigurnosti... Biti junak znači patiti, patiti znači pasti. Biti ograničeni mali skromni bijednik koji se konformira s ostalima da ga se ne prikolje, on je sramota, njega Bog miluje i iz samilosti mu dade još života. Voljeti drugoga, to znači željeti mu herojsku smrt. Mrziti drugoga, to je željeti mu sto godina čamotinje i duhovne praznine.

Mislim da više nemam kamo pobjeći. Cijeli je svijet kontaminiran ovom korupcijom, utočišta više nema.”

Naravno da tekst nije bio ni znanstven, a još manje objektivan. Nije ni mogao biti. To je bila neka vrsta oporuke. Tek sam sada shvatio da je Andrej - uzaludno - bježao (jer je i sam znao da utočišta nema), a da je ono Bogdanovićevo pismo koje sam mu predao bila neka vrsta fetve. Naime, tu sam također shvatio da je malo toga ovdje bilo slučajnost: nisam ni sumnjao u moć onakvih kao što je Bogdanović, no sada sam znao da je ona zaista ogromna i da nadilazi granice države, kontinenata i takozvanih ideoloških blokova.

Sada me preplavio posve opravdan strah, naime, ova je priča možda do sada izgledala kao neka benigna šala, no sada je postala opasna, za Andreja očito smrtonosna, sada, onako zaklanog u snijegu, ispuštene krvi, upravo kako je najavio u svojem pismu jer je znao da je bijeg besmislen, da bijega nema. Možda je bila samo riječ o instinktu, o nagonu za samoodržanjem pa je kao po navici krenuo u smjeru gdje bi se trebao nalaziti spas. No, istinski, u sebi, znao je što će se dogoditi, možda ne kada i kako, moguće da nije čak ni znao tko će mu nanijeti zlo, no znao je da hoće, u to očito nije sumnjao.

Osjećao sam krivnju i nelagodu, strah i sramotu, osjećao sam se kao pred samim napadom panike, jer sam shvatio da je cijeli ovaj moj besmisleni put organiziran na način da izgleda kao smislen, no on je bio smislen za nešto drugo, za prenošenje poruke, ne bi li se ako ne navelo tijek događaja upravo u tom smjeru u kojem su se stvari trebale odvijati, onda barem da se pokaže moć nomenklature i posljedice moguće izdaje. Bio sam dio mehanizma, a zbog toga više nisam mogao izbrisati, ublažiti ili prikriti taj osjećaj krivnje, straha i grizodušja.

Kada sam kasnije čitao novinske tekstove o ovome brutalnom ubojstvu, nije bilo ni riječi o tome da je postojala neka organizacija, ili, štoviše, neka urotnička skupina koja bi ga mogla ili željela počiniti. No, poanta je da sam iskustveno znao da kada se nekoga obilježi frazama o najvjerojatnijem “obračunu u homoseksualnom miljeu” kao i nizom krivih i netočnih informacija koje su usput i lako provjerljive (na primjer, da je vozio taksi, što je bila istina, ali gotovo dvadeset godina ranije, kao što je posve preskočena njegova profesionalna veza s onom multinacionalkom za koju je radio na enkripciji bankovnih programa, ako i to nije bila jedna od fasada iza koje se krio) uz one informacije koje se uopće ne daju provjeriti (primjerice što je radio u biblioteci u Moskvi i što se to bitno trebalo razgovarati s planetarno poznatim prof. van Maasom).

Sada sam se zatvorio u kuću, pa sam danima čekao da prođe vrijeme do povratka. Vjerovao sam da sam Hanu primirio, rekavši joj da je riječ o slučajnosti, no ne vjerujem da je to progutala do kraja, ipak je onaj njezin predosjećaj bio točan, precizan, dalekosežan i da, što je najgore, pokazalo se da ima veze s mozgom. Upravo sam shvatio da sam postao sudionik u zločinu i tu nije bilo nekog drugog naziva osim toga. Zločin. Okrutno, brutalno ubojstvo. Ništa ni više ni manje. Čak i ako nisam shvaćao od koga je Andrej bježao, činjenica je da je progonitelj jako dobro znao da ga ne želi na drugoj strani i da ga kažnjava smrću koja je namijenjena izdajnicima. Tekst koji mi je dao bio je namijenjen upravo meni, on je znao da ja možda nisam osobno krvnik, ali je moguće i opravdano znao da sam dio protokola, oh, da, toga je bio svjestan, i te kako svjestan.

Da, bio je u pravu, bijeg je bio uzaludan jer se od ovoga od čega je on bježao ne može pobjeći.