četvrtak, 6. rujna 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 17. dio


Zapravo sam u onim tekstovima koje sam pisao i rado objavljivao na malim i navodno nezavisnim portalima provodio, recimo to tako, društveni eksperiment u kojem je temeljni cilj bilo skretanje pozornosti čitatelja s efemerilija koje nas bombardiraju i koje su za naše živote uglavnom nebitne, na ove stvari koje smatram bitnima i koje su svakako od prvorazredne važnosti. Teško je u to bilo izravno uklopiti Tomislavove riječ jer su bile opterećene pojmovima kao što je “grijeh”, “prvi grijeh”, “poniznost”, “pokajanje”, “metanoja”, “luda ljubav”, a ljudima su one bile izrazito odbojne ili su to shvaćali u smislu dogme, nekog inkvizicijskog propitivanja njihovog pravovjerja ili krivovjerja, pa je bilo gotovo nemoguće izravno uklopiti te riječi i ideje u javno objavljive tekstove, iako je stvar bila baš u tome, baš u tome da je svaki pojedini čovjek morao spoznati svoja ograničenja, svoj “grijeh” i skinuti ga sa sebe tako da ga osvijesti, osvijetli i otpusti. Naravno, još bi veću ludost predstavljalo govoriti o svemu tome u kontekstu Isusa, Objave, kršćanstva, a da, Tomislav je upravo tako govorio.
“Kršćanstvo nije jedini, ali je sigurni put do Svjetla. Od prve do zadnje stranice Biblija je vodič o tome kako ući u Kraljevstvo. To mogu shvatiti samo dječica i downovci… Isus nam govori da će Kraljevstvo baštiniti samo oni koji postanu kao dječica. Danas se samo tako odbacuje... Stari zavjet, zapravo petoknjižje je temelj pročišćenja čovjeka. Čudnovato je to kako danas kršćani vole pametovati, a nisu pročitali Bibliju. Evanđelje je radosna vijest. Ali za koga? Za onoga koji kroči s Gospodinom, za starozavjetnog hodočasnika. Njuejđerima ne treba Stari zavjet. Iz vakuuma prostakluka svojih roditelja su došli, i u vakuum će se vratiti, dakle, u vlastiti prostakluk. Mrze stari zavjet zato jer su ništa. Dakle, radosna vijest je radosna samo onima koji su živi i koji hode i traže. To smo mi, ti i ja…”
Ne znam jesam li na ovo bio odgovarao. Bilo je to bizarno iskustvo. No istovremeno sam gotovo mazohistički uživao u tim tekstovima: čitao sam ih, razmišljao o njima, tražio neke konkretne potkrijepe u literaturi.
Tomislav je sve pisao u tim visokim registrima „evanđeoskog jezika“ tekstova koje mi je slao ili o kojima je govorio kada bismo se, kako već ranije rekoh, zaista rijetko sreli. Ali tako smo mogli razgovarati samo i isključivo međusobno, bila je to naša lingua franca, naš jezik, dio te naše karikaturalne “plemenštine”, izdvojenosti, osjećaja da smo drugačiji od ostalih, a koji smo uzgajali još od djetinjstva, od rane mladosti, od prvih dana srednje škole kada se taj “folie a deux” oblikovao u ovo što je sada.
Tomislav i ja smo se sreli svega nekoliko tjedana prije njegova samoubojstva kada sam nekim poslom bio u Varaždinu, naime, tamo je jedan autor bio u silnoj potrebi održavanja predstavljanja svoje zbirke mračnjačkih stihova, što se od mene kao urednika podrazumijevalo i očekivalo da popratim barem prigodnim panegirikom. Tomislav nije želio prisustvovati tome pa me pričekao da izađem poslije “događaja” i da nastavimo druženje u nekom restorančiću uz vino, pečenu patku i hajdinsku kašu. Družili smo se samo tu večer, ja sam već ujutro trebao krenuti prema Rijeci, kratko, vrlo kratko, prekratko da bi se iscrpila baza onoga što je trebalo biti rečeno, no svakako, iskreno priznajem, nisam predosjećao njegove namjere da će učiniti to što je učinio. Štoviše, bio sam uvjeren da je sve u najboljem redu.
Kao glavna tema se ispostavila ta siva točka čovječanstva, to sljepilo na ono što čovjek osjeća, ali ne može locirati, ne može spoznati, uvijek ostajući u neznanju pored svih osjetila i navodno velikog intelekta. To je onaj osjećaj da nešto ne štima, da nešto nije u redu s poretkom u kojem živimo, da nismo došli do društva stvarnog izbora nego nametnutih i vrlo dvojbenih izbora, koji uvijek imaju neki ostatak iza sebe.
“Stvar je u onoj opakoj moralnoj superiornosti s kojom nas drže u pokornost, s kojom nas iz dana u dan jebu u zdrav mozak, jer su oni, kao, ispravni, a valjda mi, ti i ja, na primjer, neispravni… Glupi. Nesposobni. Truli. Ali nadasve nemamo taj monopol na ‘ispravnost’”, govorio je. “To je glavno govno u kojem se nalazimo.”
Razumio sam ga donekle. A kako razgovarati o ovome?
Ja sam iza sebe imao iskustvo koje me je oblikovalo, a o kojem sam započeo govoriti, dakle, Hanin nestanak, Bogdanović, torontska epizoda, no Tomislav je ispao ona točka na i ovoga iskustva, ultimativni čin koji mi je pokazao što je način da se oslobodim te strašne tjeskobe koja me je zarobila i koja je svakim novim danom postajala sve sličnija ostvarenju noćne more. Da, stalno je bila otvorena ta tema transformacije iz neiskusnog i moralno inferiornog u, možda, novog monopolista moralnosti, no Tomislav ju je odlučio ubrzati.
“Ovo nije lagano, a mi to sve skupa osjećamo na svojoj koži, ova transformacija traži mnogo odricanja i lomova, ona je jako bolna. Završit će kad će završiti i kako će završiti, kada ta priča dođe svome kraju i kada se konačno zaključi ovaj red transformativnih procesa iz kojih moramo izaći ako ništa drugo, zreliji i staloženiji, sposobniji za nošenje s višim redom problema u svijetu koji postaje sve kompleksniji”, govorio je Tomislav. “Ta kompleksna i fragmentirana stvarnost ima utjecaja na sve nas, mi se svi u njoj odražavamo i činimo tu sliku još složenijom i još kompleksnijom. To je sve zbunjujuće i mi smo stoga stvarno u potrebi za pojednostavljenjem životnih formula na one najjednostavnije, primjerice odlaska u prirodu i napuštanja ovakvoga grada.”
Ipak, i tada sam znao da ne činimo dovoljno, da nismo u stanju ili ne znamo, da nema te pilule kao u Matrixu da bi se izveo “izlazak iz grada”: on, po Tomislavu, ne predstavlja “dolazak u prirodu”, nego predstavlja radikalan rez s ovim što smo živjeli. No, od svoje kompleksne, urbane, fragmentirane, ponekad zastrašujuće i depresivno beznadne stvarnosti nismo u stanju pobjeći, pa se ufamo u besmislene teorije urote, u simplificirane ideologije, u društvene inženjeringe koji nam u konačnici opet iznova ništa ne znače.
Da čovjek, pa tako i ja, hoda po samome rubu, Tomislav je praktično dokazao, štoviše, zavidio sam mu na tome. Naš je život u stalnoj opasnosti, on je na stalnoj granici između suprotstavljenih pojmova, a čovjek si nikako ne smije dopustiti padanje u bezrazložni zanos, ekstazu bez pokrića ili, s druge strane, depresiju bez pokrića, kao što si ne smije dopustiti ravnodušnost, ona je najgora, ona je izjednačena sa samom smrću.
“Od svih drevnih iskustava koje nam mogu pomoći da ovo razumijemo preostalo je samo neposredno iskustvo i pripovijedanje, razgovaranje”, tvrdio sam. “To je bio jedini način da se spasimo od zaborava sebe.”
Tomislav je razumio ove riječi.
“Znaš, ta bol u duši i podrhtavanje tijela je znak zacjeljivanja rana. Kao kad se alkohol stavi na ogrebotinu. Zapecka. Milosrđe je to koje primamo od Gospodina. Sve on oprašta. Mi smo kao napušteno betonsko parkiralište koje ozelenjuje vegetacija. Bog nas ozelenjuje svojim beskompromisnim naumom. Spoznaja o boli i raspadu je spoznaja o stvarnome ja u Bogu i Boga u meni... ona nije spoznatljiva mimo ove boli i nije prispodobiva profanome umu, običan čovjek se na ovo možda naježi, ali ne zna o čemu je riječ, onaj koji je primio samo mrvu patnje ‘onoga koji bijaše popljuvan i bičevan i sramoćen’ taj može znati o čemu je riječ...”, govorio je već pomalo pripit, dok je prebirao po tanjuru.
Mene je također već zanosilo ono vino koje smo naručivali bocu za bocom.
A sve se vrtjelo oko jednoga pojma koji nikada nismo spominjali, jer se podrazumijevao, to je bila plemenitost. Ne plemenitost porijekla, niti plemenitost nekih djela, neko nazovisamarićanstvo, nego jedna plemenitost koja je bila odraz starosti duše. Ona je bila istinska moralna ispravnost.
“Kada sam bio mlađi, smatrao sam da smo očito stare duše, sada sam to pomalo revidirao, sada sam smatrao da smo srednje stare duše, da još nismo one stare duše koje su po vlastitom izboru ‘pale’ na zemlju, nego da smo srednje duše koje moraju ‘pokopčati’ još neke stvari prije nego budu otpuštene, oslobođene kola nužnosti”, odgovarao sam već debelo pod gasom.
Tomislav kao da nije slušao te moje riječi. Upravo tako, kasnije sam shvatio, on i ja smo voljeli igru uloga u kojoj je on govorio svoje spoznaje, a ja sam slušao i nastojao ih prenijeti u nešto čitljivo. Ako sam ja pisao, Tomislav je bio nositelj predaje, on je živio to, govorio, ja sam pisao, štoviše, upravo je cijelo ovo moje pripovijedanje neka vrsta njegove Objave, ali objave koju nije napisao ni do kraja izrekao.
“Ja ništa ne uspijevam napisati”, govorio mi je. “Ništa, ni slova. Ne mogu…”
“Što je, onda, naša misija među ljudima?” blebetao sam pijano. “Je li to je ova životna priča koja se sastoji od samih gluposti, od same borbe izmišljenih likova, od same galame i gluposti.”
To je bio Shakespeare ili Faulkner, nije bitno, ali zaključak je bio - u naravi - isti, naravno, možda nešto jasniji kad si pijan.
Plemenitost je, dakle, to duševno stanje koje nas je razlikovalo od koncepta muž-žena-djeca-pas, ali i od koncepta aktivizam-politika-kolektivno spasenje. I Tomislav i ja smo znali da toga nema, da nema kolektivnog spasenja, da je ono uvijek i samo uvijek na pojedincu, na svakome od nas pojedinačno, da svatko od nas čini ono što mora, da se pojedinac, ja, mora izložiti naporu i pogibelji, ali i da se unutar toga mesa, toga krvavog tijela, nastoji izboriti da bi oslobodio malo duha.
“Mnogi ne uspijevaju, mnogi se ni ne trude”, reče mi Tomislav. “A zašto bi se i trudili kada sve, ama baš sve na svijetu ukazuje da se ne treba truditi na taj način, već na način da se priklanjaš glupostima i glupima, radiš mehaničke pizdarije i što je više moguće nastojiš ovaj sveti dio uma izbrisati, omalovažiti, prikazati nevažnim i s druge strane biti što više dio stroja-mašinerije.”
“Abeceda života”, pijano sam ponovio taj pojam zavaljen u stolici. “Ljudi misle da je dovoljno naučiti abecedu života.”
“Ljudi su nitkovi”, odgovorio je. “A i ti si na putu da postaneš isti taj nitkov i farizej. Možda je još uvijek možeš ispraviti… Možda.”
Gdje je bila ta plemenitost, ako je nećemo nazvati svetost, gdje je bila ta granica? Nismo to znali, ni on, ni ja, ta je granica postojala, bila je rastezljiva i mekana, poluporozna, nije je bilo lako naslutiti ni shvatiti, nije se moglo odrediti “ovaj je plemenitiji, ova je manje plemenit”, ali svakako je počivala na međusobnom prepoznavanju.
“Nema ti druge nego ponosno nastaviti nositi svu bol i melankoliju svoga života”, govorio je. “Bilo ti lagodno ili teško, moraš ostati dosljedan slobodi postojanja. Ništa, ali baš ništa nas ne može obeshrabriti! Nismo mi po nekom ugovoru dužni biti zli. Jedino što se čovjeku ne može zabraniti jest da bude dobar. A raspoznati što je dobro, a što zlo, moguće nam je po tome jer u dobru nas duh istine jača, a u zlu klonemo kao stablo bez korijena. Zlo nas može dodirivati, ali nas ne može satrt. Ljudi spavaju. Rode se u snu, žene se u snu, umru u snu. Mjesečari. Naučio sam u životu da Bog uvijek stavlja nešto pred čovjeka. Sve što stavi, treba s povjerenjem prigrliti. Uvijek će nam dati upravo to što nam treba.”
Tomislav je te večeri govorio kao navijen. Doduše, ni ja nisam zaostajao. Da, istina je, čovjek ne bi trebao ni pokušavati razmišljati o naravi svijeta, ako nije lud, pijan ili pod utjecajem droga. Zaista je uzaludno biti racionalan i gruntati o onome što nam je silnim inhibicijama nedostupno.
“Ali melankolija, depresija, osjećaj da je blizu kraj svijeta i vremena, to je iskaz kolektivne čežnje za krajem jednog vremena, znači brisanjem njegovih dugova i pogrešaka i neizravno iskazana želja za novim početkom”, nastavljao je. “Nije to samo u nas, to je svugdje, to je diljem cijeloga svijeta, to je želja za poništenjem prethodnoga da bi se čisto moglo krenuti od nule. To je odricanje od ‘komfora’ današnjeg vremena, to je strah od tehnologije i mašinerije... to je duboko u nama i ničim se ne da poništiti... nikakvim lijekovima niti spinovima niti društvenim inženjerinzima. Čovjek čezne jer nadrasta, ali se istovremeno i boji jer zna što napušta, a ne zna čemu ide. Živimo u vremenu otkrivenja, skidanja oznake tajnovitosti sa zavjereničke sadašnjosti. A to se manifestira kao grčenje.”
Podsjetio me na Bretona. Na nadrealiste. Ovo što je govorio bilo je teško popamtiti, ali je ostavljalo strahotan dojam. Ipak, nije to bilo bogznase kako drugačije od njegovog uobičajenog načina mišljenja i našeg diskursa koji je i inače bio ovakav u svim onim, često jednostranim, korespondencijama.
Ne, zaista ništa te večeri nije ukazivalo da je on odlučio nešto toliko radikalno kao što je vješanje o stablo. Moglo se govoriti o tome da je lud, moglo se govoriti da sam i ja zajedno s njime lud. No, nisam vjerovao da se može dogoditi to što se dogodilo. Dakle, ako se već tako uspješno objesio, morao je naučiti sve o tome, morao je znati koliki je pad potreban na njegovu masu, koliko treba biti dugačak konop, kolika treba biti omča i gdje treba biti čvor. Sve je to trebao negdje vidjeti. Proučiti. Dobro znati čak i tom trenutku kad smo razgovarali te večeri.
To mi nije izlazilo iz glave.
“Ne može se ispraviti svijet tako da se mijenja mašinerija koja je već zaribala. Znači, ništa se ne događa s revolucijama, prevratima, niti zaštitničkim mehanizmima koji štite od straha da se ne dogodi ovo ili ono. Današnji čovjek se stalno i stalno štiti od nekoga, granice se stalno pomiču, ali strahovi ostaju. Paradigma današnjeg čovjeka je mašinerija i strah. S druge strane, čovjek si ne može priuštiti pasivni kvijetizam, ne može ne sudjelovati, ne jesti, ne piti, ne ljubiti, ne raditi, sve to čovjek mora, ne bi li živio i činio jednu jedinu stvar koja mu je bitna - tražio vlastiti smisao.”
S druge strane, činilo mi se da Tomislav živi upravo to što osuđuje, taj “pasivni kvijetizam”, da se ne upušta ni u što, da je posve izoliran, da je posve bez glasa, kao da se ne može upustiti među ljude, kao da nije siguran u to što misli, odnosno, siguran je, ali samo pred sugovornikom koji je spreman to sve slušati. Ukratko, govorio je o tome da si današnji čovjek teško može priuštiti luksuz otpadništva. To je bio njegov problem, a ja sam već tada odlučio da ću naći neki način da prenesem tu njegovu objavu, iako nisam bio siguran na koji bih način to mogao napraviti.
Bio sam dovoljno pijan da se zanosim time što je govorio. Ipak, osjećao sam da on to i očekuje od mene, moj je zadatak bio prenijeti to njegovo govorenje u tekst koji će ljudi čitati kao tekst, ali ne kao objavu psihičkog “bolesnika sa suicidalnim primislima”. Utoliko je moja pozicija neugodnija. Utoliko je ovo vješanje o smokvu bilo baš poruka meni, ali ne u smislu kojem je to shvaćala Danijela, dakle, nije to bilo neka neispunjena ljubavna čežnja ili slično sranje.
“Ukoliko čovjek nema smisla, a ima sve materijalne preduvjete, on je neuspio. Ukoliko je u strahu, on je neuspio; ukoliko samo moli ili brblja filozofirajući ili šuti i odbija kontakt sa svijetom, on je neuspio. Čovjek je, kako god, biće na granici, biće koje unatoč ograničenjima mora tražiti smisao koji se manifestira upravo u ograničenjima. Ako ga ne nađe, čovjek je propao.”
Lupetali smo tako on i ja, lupetali, dok je konobar već lupao čašama u znak da je vrijeme da se pokupimo iz njegovog lokala i po mogućnosti što prije platimo i nestanemo.
Tada nisam znao da je to zapravo posljednja večera. Zaista posljednja zajednička večera. Najavio mi je gotovo svečano da će uskoro upisati teologiju i da će se zarediti, da je sada posve iskristalizirao tu odluku. Nije me iznenadila, štoviše, nimalo me nije zatekla, činilo mi se da je samome sebi napokon priznao ono što je bio i tako mi je na neki način laknulo. Ipak, sumnjao sam da će to provesti, no nisam se usudio to izgovoriti do kraja. Znao sam njegovu slabost da se uhvati licem u lice s bilo čime, pa čak i nečim što bi trebala biti njegova navodna stvarna želja.
“Da bi čovjek ispravno shvatio smisao poruke, mora poznavati kontekst. Ukoliko ga ne poznaje, nema osnovne impute, a samim time niti ne razumije. Riječima se može izraziti ama baš sve što je u sferi čovjekova razumijevanja”, govorio je i nastavio.
“Zamisli”, kaže Tomislav, “samo da se dogodi katastrofa planetarnih razmjera i ostanu živa samo i isključivo ratnička plemena u Afganistanu. Oni postaju jedina klica čovječanstva, a u njihovoj usmenoj kulturi postoje slike i sjećanja na metalne ptice, inteligentne eksplozive i zračne mostove, dok dominantna intelektualne krema civilizacije nakon 1000-2000 godina govori da su njihove priče besmislice jer čovjek ne može letjeti, pa to je dokazano!”
To je zapravo priča o nama i koliko mi stvarno možemo razumjeti mit, onaj o feniksu, o Edipu, o Potopu, onaj o Atlantidi...
Možda smo mi baš potomci jednog izoliranog ratničkog plemena nakon jednog u nizu ljudskih kolapsa... Koji, eto, ne razumijemo do kraja, jer ne želimo razumjeti vlastite mitove, snove, sjećanja i fantazije.
“Jesi kad razmišljao da 99 posto ljudi jedva išta pročita, a ovaj mali broj od tih koji čitaju, 90 posto je ideoloških hegemonista i kojekakvih fanatika. Stil tvog pisanja govori da polemiziraš s njima, dok recimo meni šalješ sažetke tih polemika i preglede djela na čitanje, a ja koji ne mogu čitati s monitora, a novca za printanje nemam, ostajem u tvojoj šutnji. Tako da komunikacije nema, a knjiga gubi svaku svrhu. Ne kažem time da tvoje pisanje i prikupljanje nije vrijedno. Kažem samo da postoji mogućnost da plodove nikad ne ubereš, a puštaš da prezriju slasni plodovi života oko tebe. Govorim ti ovo da te prodrmam. A i zato da te podsjetim da postoje i drugi putevi kad se ruka umori. Pretvaraš se u fahidiota, a nema goreg od vrhunskog matematičara, teologa-svećenika, doktora, pa tako i pisca koji zna tupiti i udarati samo po svome ko’ Maksim po diviziji. Koliko god bilo naporno, čovjek mora živjeti puni život.”
Ovo je bilo iskreno i prekornički. Smatrao je da mi mora prigovoriti o mome radu. No ionako nisam osjećao ništa, ruke su mi trnule, već sam bio dobrano anestetiziran alkoholom navodno jako dobrih vina.
Konobar je ponovno nervozno lupkao staklom i posuđem, pretpostavljam da je davao znak da se konačno i pokupimo, da je vrijeme da idemo svojoj kući kao što je i on morao svojoj, a zaista, zaista nema smisla da još neko vrijeme sluša dva idiota.
“Ovo je za tebe”, gurnuo sam mu 200 kuna iznad cijeloga računa u džep koje je uzeo, ali gledajući me i dalje s prezirom.
“Koji prostak”, zaključio je Tomislav. “O tome sam ti govorio, to su prostaci, to je prostakluk.”
I tako smo do kasno u noć on i ja lumpovali, tj. pričali o ovome što je izgledalo nevažno, ali bilo je važno, zatim smo pijano teturali prema njegovom stanu, hodali smo kroz pola Varaždina, sve je bilo puno maturanata koji su lokali putem, bila je maturijada, norijada, kako se već to zove i masa je tih klinaca bila na sve strane, sva polivena alkoholom, brašnom i vodom, možda smo im djelovali kao njihovi, a možda i ne, ionako im se nismo imali namjeru pridružiti, osim što su nas dva-tri puta zaustavljali radi vatre, cigareta, zatim su nam se neke djevojke bacale oko vrata, pijane kao majka zemlja, zatim su nas neki momci grlili, pa smo ih odgurnuli, više se ne sjećam, bilo je nekih prostakluka i psovanja majke jednih drugima, jednostavno nismo bili za ovo adolescentsko prenemaganje, napokon smo ih ostavili iza sebe da bih se konačno popišao na stablo na nekoj aleji jer sam nosio hektolitre onog vina pretvorenog u vodu u mjehuru, zatim se malo dalje on popišao pored stabla i tako, lelujajući jedva sam se dovukao do tog njegovog stana na drugom, trećem, ne znam ni sam kojem katu i pao na kauč i u košmaru napokon, valjda zaspao.
Ipak netom prije no što sam zaspao, čuo sam kako mi je rekao da bi volio da ostanem dulje kod njega. Kasnije, je li to bilo u snu ili zaista, ne bih znao, učinilo mi se da stoji pored kauča na kojem sam ležao te mi kaže da mi nikad nije ni “trebalo to s Hanom”. Nakon toga sam posve sigurno potonuo u težak san.
Ujutro me probudio mobitel oko 8.00, Tomislav je bio budan, a ja sramotno prevaljen preko toga kauča s trbuhom koji je iskočio iz košulje i povraćanim cipelama, istuširao sam se, brzinski pojeo taj njegov samopečeni kruh od specijalnih žitarica te med koji je sam radio na svojem imanju, pozdravili smo se uz dogovor o brzom sljedećem susretu kod mene, uz razgovor o mojem malom nasadu maslina, te sam napokon krenuo put Rijeke.
Koliko smo toga nadrobili te večeri, iako je to samo po sebi bilo tako besmisleno, tada sam sve to skupa odlučio povezati u jednu cjelinu, ali i dalje mi je nedostalo kako i što, mislim na to kako povezati sve to skupa, kao i što napisati, nisam imao pojma. One stvari za koje nisam bio siguran jesu li košmar ili stvarnost, jednostavno sam ignorirao. Smatrao sam da sam učinio važno djelo time što sam ga posjetio i proveo jednu dugu, pijanu, razgovornu noć s njime.
I tu sam dvije stvari zaključio: on mi je djelovao dobro, zapravo, tu sam se grdno prevario i drugo, shvatio sam da je sve to što priča nešto smisleno, ali teško povezivo, osim ako si mrtav pijan, nešto na što naš um, pa ni naš jezik nisu priviknuti, štoviše, lako za um i jezik, ali cijela zajednica nije bila spremna na to, to je zahtijevalo skok s jednog narativa na drugi, s narativa čovjeka jedne ere na narativ čovjeka nove ere, kvantni skok na smisaoni sustav novoga čovjeka.
Još sam jednu stvar shvatio, a to je bilo da ja sam sa sobom ovako dalje ne mogu. Da sam ja jedan od onih koji je u potrebi i da je više nego izgledno da na ovaj način neću jako dugo gurati, da sam ja onaj kojemu treba popravljanje samog sebe.

Nema komentara :

Objavi komentar