nedjelja, 5. kolovoza 2018.

Velimir Visković o odlasku Nedjeljka Fabria: Naša kultura ostala je bez pisca izvanredne kulture



Umro je Nedjeljka Fabrio, dragi moj Nelko!

Život posvećen umjetnosti, književnosti: napisao je nekoliko kapitalnih povijesnih romana baveći se Rijekom, koju je – iako Splićanin rođenjem – odano volio. Vježbanje života, izvođeno i kao drama, postalo je amblematskim tekstom riječke urbane kulture, koje ponajbolje govori o gospodarskom i kulturnom usponu toga grada s višenacionalnim življem, ali i o tragičnim poratnim stradanjima Talijana. Po ocu Hrvat, po majci Talijan, u svojim je publicističkim tekstovima snažno podržavao hrvatstvo Rijeke i osuđivao iredentizam, ali istodobno je napisao toliko lijepih eseja o riječkom Talijanima i njihovu kulturnom pronosu Rijeci. Upravo je on umjetnički snažno kao nitko dotad, prikazao egzodus Talijana nakon rata kao veliku, nezaliječenu traumu. Nakon svake od preko stotinu predstave Vježbanja, intendant HNK Darko Gašparović ga je izvještavao o izvedbi. Prvo Nelkovo pitanje je bilo: – Jesu plakali?

Jer na predstavi se ridalo; nisu plakali samo Talijani, već i stari Riječani Hrvati, svi ljudi meka i otvorena srca, jer su ostali bez prijatelja, dijela osobnih povijesti; i u njihovim životima nastala je trauma koju je Fabrio dojmljivo izrazio.

Obožavao je Fabrio glazbu. Nije bilo opere i koncerta bez njega. U Republici, koju sam uređivao, godinama je vodio kritičku kroniku zagrebačkih glazbenih zbivanja; studiozno se pripremajući za svaku glazbenu izvedbu, kopao danima po novinskom fundusu NSK. Sabrani u knjigama ti članci odišu iznimnom erudicijom. Muzikom je opčinjen i u literaturi: trudio se da svaka njegova rečenica bude muzikalna kad se izgovori, a kompozicije romana planirao je po principima skladanja glazbenih djela.

Svi koji smo bili bliski s njim znamo ga kao odanog prijatelja, iznimno osjećajnog čovjeka. Za ovaj današnji svijet preromantičnog.

Nas dvojica, iako primarno povezani profesijom, unatoč razlikama u karakterima, sjajno smo se slagali. Ja kao ironičar, on patetičan, pa sam ga ja zafrkavao, a on se pravio da ne primjećuje, sve vrijeme se smješkao. A zapravo i ja sam duboko sentimentalan, ironijom se samo štitim. I ta Fabriova otvorena emocionalnost, spremnost na pokazivanje ranjene duše, bez ikakve zaštite, duboko me fascinirala.

Volio sam Nelka jako, čini mi se i on mene. Dok nije otišao u Rijeku svako malo bi banuo nenajavljeno k meni u Leks, obično noseći svježe kolače za cijelu redakciju, za moje suradnice Vesnu i Jasnu. Potom bismo se osamili u mojoj sobi pretrpanoj knjigama i pričali o svemu: o knjigama koje smo čitali, o tekstovima koje pišemo, o predstavama i koncertima. O ljubavi, u svim pojavnim oblicima: da, mnogo o ljubavi.

Naravno, kakvi bismo mi pisci bili da nas i tračevi nisu zanimali, jer trač je zapravo jednostavna priča koja je jezgra moguće literature?!

Ma, i radili smo skupa dosta: bio sam njegov urednik u Republici, on moj šef kao dugogodišnji predsjednik DHK (kasnije, kad smo se odmetnuli, prihvatio je moj poziv i prešao u HDP; nigdje on bez mene). Pisao sam o njegovim knjigama, on govorio na promocijama mojih enciklopedija. Uredio sam u Profilu njegova Sabrana djela, organizirao simpozij o njemu u povodu njegova sedamdesetog rođendana. Nakon njegova odlaska u Rijeku, prije nekoliko godina, viđanja su se prorijedila, sve je svedeno na povremena telefonska kontaktiranja. Javi se njegova Marina: – Hoće prijatelj da te čuje!
I onda razmijenimo nekoliko rečenica, nema Nelko snage za dulji razgovor.

Ovom smrću ostao sam uskraćen za prijatelja kojeg sam volio, baš takvog, emocionalno prebujnog, sklonog katastrofičkim predviđanjima, pretjeranostima svake vrste, ali punog lijepih emocija, čovjeka koji zna slušati, hoće pomoći. A naša kultura ostala je bez pisca izvanredne kulture, osebujna, prepoznatljiva stila.

Dugujem njemu, našem prijateljstvu, veći memoarski tekst da iskažem sve što mi u ovom trenu navire iz sjećanja. Nek ovo bude samo prvi fejs-kroki.

Počivaj u miru, moj vazda nemirni prijatelju


Izvor: https://radiogornjigrad.wordpress.com/

Nema komentara :

Objavi komentar