četvrtak, 2. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 5. dio


Hana mi je s vremenom postala sve draža. Nije mi zračila tom mjesnom zombifikacijom, štoviše, nije uopće djelovala kao oni, djelovala je posve drugačije, možda bih je čak i nazvala uplašenom, no nije to bilo baš tako, ona je bila malo neobična, na svoju stranu, malo umjetnička, no svakako je imala neku boju u očima, bila je smeđooka, izgledom moj antipod, ja sam bila plavooka i plavokosa, ali je ona mršava, a ja debela, ona puna nekog, tada bih rekla, gradskog preseravanja, danas bih rekla nekog spleena, nekako uvijek fino odjevena, činjenica jest da se na to pazilo, na detalje, naušnice i narukvice koje su pasale uz lak na noktima, cipele koje su savršeno pasale s haljinama, a sve je to više pasalo za Zagreb, Rijeku, ma, više je to pasalo za Milano ili Veneciju, a ne ovo ubogo selo, no koje je ona imala veze s tim selom? Nikakve. Ona je jednostavno radila za svojeg talijanskog poslodavca, tu stanovala u svojoj kockastoj modernoj kući, vozila se do moje škole, zatim do nekog shopping malla u Rijeci, ili ako joj se nije išlo dalje, do Lidla ili Konzuma u Delnicama, koliko znam pila je kavu samo sa mnom, to bismo si priuštile, te Delnice, tu simulaciju grada, ali dovoljnu, za jednu kavu dok vani pada snijeg, za tu jednu ugodnu vožnju njezinim hyundaijevim terencem (za Gorski kotar ni ne možete računati na drugi automobil) do moje izbe ili rijetko kada do njezine kuće kada bi me pozvala na čaj, pa bi razgovor samo nastavio dalje u smjeru neuspješnog ciklusa potpomognute oplodnje.
Osim ravnateljice, koja je bila sveprisutna, neka vrsta pokretača zbivanja u cijelome mjestu koje je ujedno bilo i općina, ali s riskantnim statusom, podjednako kao i sama škola, stalno prijetećeg ukidanja zbog nedostatnog broja stanovnika, odnosno učenika, svi su ostali bili kao neke navijene, bezlične lutke, te moje kolegice, manje više sve majke i babetine, iako poneke i značajno mlađe od mene, ali tako krute, tako zalupane, šupljih, praznih pogleda i bez ikakvih tema koje bi mogle poslužiti za imalo ozbiljniji razgovor. Jasno je da se moj društveni život nije mogao odvijati u ovome mjestu, Rijeka, iako blizu, bila mi je dovoljno daleko da tamo nikoga ne poznajem, izuzev Ivana, a Zagreb je predstavljao jedinu sredinu koju sam mogla nazvati domom, iako je sve to bilo tako blizu jedno drugoga, ne znam, možda se već sada radilo i o nekoj mojoj devijaciji, naime, cijela mi se ta relacija Rijeka - Gorski kotar - Zagreb - Varaždin činila kao jedan jedini grad, jedno naselje u kojem, doduše s manjim ili većim oscilacijama, vrijede ista pravila života, sve je to djelovalo vrlo slično, naravno, kada preko toga preletite, projurite autom, kada pijete kavu u Opatiji, pa ste popodne u Zagrebu na nekom dogovoru, a već ste predvečer u Varaždinu kod neke prijateljice na druženju, da, tada su stvari tako jednostavne, ali ne s ovim uvjetom, dakle, s ovim skretanjem deset kilometara s autoceste u ovo zabito, zaista zabito mjesto, mjesto koje je poznato po munjari, staklenoj kapelici i štrudli od malina jednom godišnje, i da, naravno, obrednoj šumi za sve samoubojice u krugu sto kilometara. Stoga sam osjećala da prirodno naginjem druženju s njima, točnije s njom.
Na stolu u kuhinji, ne moram reći da je kuhinja bila ogromna, moderna, prozračna, puna svjetla i što je najbolje od svega klinički čista, znači u toj je kuhinji na stolu on znao ostaviti lapotop, i to ga ne bi čak ni ugasio, Hana mi je rekla da bi ga danima ostavljao upaljenog, stalno je očekivao neke informacije, neke podatke, na svemu, na telefonu, na tabletu, on je stalno skupljao te neke podatke, ne znam, valjda mu je trebalo za tekstove koje je stalno i stalno pisao i objavljivao, pa je ovako nehajno ostavljao upaljeni kompjutor sa svime otvorenim na njemu, s nedovršenim konverzacijama, s onima koje su se vodile u beskraj, kao da se ne radi o nečemu važnome, nego upravo o nečemu nebitnom, kao da je time htio pokazati kako je zapravo sve transparentno i jasno, baš kao što je i ta kuća transparentno i jasno sagrađena u svega nekoliko mjeseci, baš kao što je sve to nekako nastalo samo od sebe.
To mi se nije sviđalo, smatrala sam to licemjernim, gotovo prostačkim, pokvarenim, nečim što mi je stvaralo osjećaj zavisti, da, doslovno tako, a što nisam smjela, nisam imala pravo na takvo nešto i zbog čega sam se s druge strane osjećala loše.
I dok bi Hana u kuhinji pripremala čaj ili kavu, znala sam ponekad baciti pogled na laptop, samo bih prodrmala mišem, i iskočile bi te njegove konverzacije, nisam ulazila u njih, štoviše, nisam se uopće trudila zamarati s njima, no jedna mi je upala u oko, ona bizarna, ona za koju sam znala da ima nešto u pozadini, ona s Tomislavom, našim zajedničkim školskim prijateljem Tomijem, koja je djelovala, oprostite mi na izrazu, kao kakav pederski chat, samo me čudilo da na to Hana uopće nije obraćala pažnju. Nisam puno gledala te konverzacije, kažem, samo su mi zapele za oko, no nikako se nisam mogla oteti dojmu da sam otkrila jednu bizarnu tajnu. Možda to ni nije nešto zaista relevantno, no ostavljalo je svoje posljedice, naime, sada sam pomalo počela povezivati tu Haninu nesreću, tu ostavljenost, tu zapuštenost, nisam ni ja mogla govoriti o nekom svojem uzbudljivom seksualnom životu, no ja sam tada već bila razvedena pune dvije godine, štoviše, imam osjećaj da su više mediji nabijali ritam seksualnog života ljudi nego što je to dolazilo od samih ljudi, znam žene koje godinama nisu imale nikakve seksualne veze, kao ja primjerice, no navika je čudna stvar, nisam osjećala neku nesreću zbog toga. No, Hana je evidentno bila zapostavljena, djelovala mi je ipak kao žena koja ima svoje potrebe, no ne može ih zadovoljiti, a s izolacijom u ovakvom mjestu, vjerojatnost za čak i najbenigniju avanturu činila se posve nemogućom, pa ovdje kao što rekoh uopće nije bilo muškaraca koji su mogli na bilo koji način imponirati ženi kao što je ona. Tko, oni pijanci iz krčme, šumski radnici? Tko, mjesni župnik? Ivanova rezerviranost, sad sam je donekle razumjela, naime, sada su mi se počele slagati kockice, taj je cijeli brak djelovao tek kao fasada, on je bio laž ne bi li se prikrila njegova seksualna sklonost, barem sam tako mogla zaključiti. No, ono što me je ipak više čudilo bila je Hanina ustrajnost da ostane s takvim čovjekom, mislim, koliko god on meni bio drag, činjenica je da s pederom nema što raditi, a što može dobiti od njega? Dijete? Pa sada mi je bila jasna ta umjetna oplodnja, kakva bi drugačija mogla i postojati do umjetna, ako uzmemo sve u obzir. Sad su mi bili jasni recepti za razne pripravke i krcata kupaonici tableta s cinkom, vitaminima, svime i svačime, skupim i jeftinim tabletama koje su i on i ona pili ne bi li poboljšali tu svoju “plodnost”, a koje nije bilo, naravno, nije je ni moglo biti.
Jedina stvar koja mi nije bila jasna bilo je to Hanino selektivno sljepilo na ove stvari, kao da nije mogla ništa povezati, kao da se namjerno nastojala udaljiti od informacije ovakve magnitude, od takve strašne stvari, dobro, nije to strašna stvar, ali ako nekoga godinama držiš u zabludi, onda jest strašna stvar, naime, ono što je bilo vidljivo iz aviona, bila je ta njezina udaljenost od svega i sviju, ta njezina osamljenost koja je imala i svoje tragične dimenzije, vodila je logično u nešto loše, u bolest, ne znam ni sama, u nešto što ne može završiti dobro.

Nema komentara :

Objavi komentar