Kolumne

utorak, 10. srpnja 2018.

Manifest neljubaznosti


Ključno pitanje: Smije li čovjek reći da mu je DOSTA, kad je zaista dosta?

Koje nas i kakve konvencije u tome sputavaju, koji kompromisi u borbi za opstanak?

Stvari su potrošene, odišu mizerijom, pokret oslobođenja postaje nemoguć. Zavisimo od apsurdnih stvari, od naklonosti naših prijatelja i ispisnika, koji sjede po žirijima ili ministarstvima, u redakcijama i za katedrama; od pristupa medijima koji nas preziru;od milosti srodnika i njihovim povremenim donacijama u novcu, odjeći, čišćenju kuhinje, prišivanju otpale dugmadi. Ignoriraju nas, tračaju, prišivaju nam repove, ridikuliziraju i relativiziraju naše postojanje.  Snažan narcizam kojim umjetnici “isijavaju”, zapravo je najčešće kamuflirana frustracija, način da poput prkosne djece razbijemo tanjur iz kompleta, poderemo zavjesu i zapalimo drvarnicu, u nadi da ćemo konačno biti primjećeni.

Kako je sa mnom? Jednostavno. Ultimativno želim živjeti od svoga rada, od tisuće sati čitanja, od svoje memorije, marljivosti i talenta. Ne treba mi društvena “obazrivost” ni sažaljenje, već želim da me svijet vrednuje po onom što sam donijela da ga unaprijedim, po energiji, kemiji društvenoj zadužbini, po tome koliko se ljudi kod mene okrijepilo i okrilatilo u svom osobnom i umjetničkom razvoju. Želim imati solidan krevet, dobar pogled kroz prozor, svoje drveće i lozu, gospinu travu, trputac i bosiljak pored praga, svoj zimski jasmin i smreku, tamo gdje su posađeni.

Želim da ljudi poštuju moje vrijeme, da me ne zovu zorom i u nedjelju, da mi sažeto i dobrim jezikom objasne što od mene žele; da me ne muče deluzijama o svojoj književnoj veličini i neshvaćenosti, da se preda mnom nikada ne uspoređuju (jer ja znam njihovu mjeru), te da o literaturi nauče koju mrvu više i solidnije, kako bismo mogli sustavno i kvalitetno razgovarati. Da me ne raubaju više no što je potrebno: neću odlaziti na mjesta gdje ne znam što bih sa sobom, gdje mi ne daju da predahnem, jer moram neprestance odrađivati nadnicu.

Neću čitati poeziju na neprikladnim mjestima, niti spuštati kriterije i cijene zbog bolećive ljubaznosti, niti ću dozvoliti da se mojim imenom, poput zastave, pokriva vojska anemičnih i teturavih stihova i redaka nalik na klonove, koji jedva stoje na nogama. Dajem izjavu OSOBNE NEZAVISNOSTI od svega što je efemerno, prosječno, nepoticajno, reciklirano od općih mjesta, cendravo i sentimentalno, šlagersko i utilitarno, kvazinabožno i “narodnjačko”, amatersko, rubno, nekonkurentno, licitarsko i samopromotivno, te ne daje uvida u duševni obzor i život kreativne osobe. Stoga je bolje da među nama bude po JUNGU: “Naši su susreti bili poput brodova na otvorenom moru, koji jedni druge pozdravljaju zastavama i prolaze”.

Osobe koje imaju viziju, čije iskustvo je autohtono, hrabrost vidljiva, originalnost neosporna, uvijek su dobro došle i ne žalim vremena baciti oko u njihove svjetove, što držim osobnom privilegijom. Za sve ostale aspirante, želim da se nađe crkva gdje se moli njihov bog, no u njoj neće biti ni mojih koljena ni mojih propovjedi.

Doba nevinosti je prošlo. Doba potrpljivosti i ljubaznosti također. To se na ovim prostorima oduvijek doživljavalo kao slabost. Hijeratičnost je nestala iz naših odnosa. Svatko govori o svačemu, opći je predznak diletantizam i nemuštost. Vlada uvjerenje da su umjetnici “neuračunljivi”, pa umjesto nih trebaju govoriti političari, beamteri, klerici, generali i ministri, učmali “redočinitelji” u  togi akademika, kolekcionari i klajbirgerice, na privremenoj funkciji ministra/nata kulture. Odgovorno tvrdim: stvaralačka praksa, vrhunska reproduktivna umjetnost, znoj i suze u našim zastojima i krizama, za njih su gubljenje vremena. Ali treba biti LJUBAZAN, so to say, i dopustiti im da otvaraju izložbe, paradiraju na  našim godišnjicama, otkrivaju spomen-ploče, potpisuju mape i antologije i drže patetične govore, koje su po zadatku pisali kancelarijski pripravnici po kabinetima, po mogućnosti iz njihovog zavičajnog  ili rođačkoga kruga.

OSCAR WILDE govorio je “Moja je strast civiliziranje zajednice”. Poznato je kako je ta strast završila, u famoznoj tamnici Reading. Jer zajednica, društvo, politika i religijske ustanove nemaju obavezu biti “ljubazni” spram kreativaca; oni paze da ovi ne prijeđu granicu i svrstaju se među nekakve opasne reformatore. Stoga postoje zatvori, umobolnice, ubožnice, gdje najuporniji skončavaju, te im se ljubazno osigura pogreb o državnom trošku, kad napokon dotraju.

Razočarana sam vremenom u kome živim, njegovom zastrašujućom prazninom.

Stojimo na nekom imaginarnom rubu potrošene civilizacije, zauzeli smo busije, ogradili se žilet-žicama,osigurali nekim rentama i kramarlukom, u nadi da će nas to spasiti od bolesti, neljubavi, nesreće, možda čak i od smrti. Nije smiješno. Začuđujuće velik broj ljudi oslonjen na snagu novca, vjeruje u svoju nepotrošljivost, u neophodnost   svoje nazočnosti u svijetu, pa čak  i mogućnost da prevare smrt. A ipak, umrli su ARISTOTEL ONASIS i STEVE JOBS, moguli Istoka i diktatori Zapada, ponijevši samo dva Haronova novčića na voštanim očnim kapcima. Na piscima je, čini se, da dadu odgovore na ta najsloženija pitanja, što opstaje, što propada, što vrijedi nezaborava.  To mogu samo ako prežive, ako ne podlegnu virusu melankolije, ako ih ne satre sumnja u vlastitu nedostatnost , te ako ostanu hrabri i nepotkupljivi,  nejunačkom vremenu usprkos.

A gdje je tu mjesto LJUBAZNOSTI, gdje je naslovna veza?

Pa evo: LJUBAZNO MOLIM SVEMIR DA ME OSTAVI NA MIRU. Molim da se od mene ništa ne očekuje, da  me se ne primjećuje. Stoga, da bih eventualno mogla otići kako i kada ja hoću, a da to u poretku stvari ne izazove ni  treptaj, od kojega na zemlju pada uveli list.

Premda mi je, u krajnjoj konzekvenci, i to postalo nevažno.

Flora Green

Nema komentara :

Objavi komentar