O djetinjstvu i roditeljima sve… najbolje?
Vlatka Planina, Okno, Naklada Bošković, Split, 2018.
Neočekivani roman Okno, iz pera Vlatke Planine, deveto je djelo ove hiperproduktivne autorice. Oblikovan kroz četrdeset i jedno poglavlje, dinamičnom fabulom se približava mračnoj fantaziji, ostajući i dalje u okvirima tekstova „prihvatljivih“ za mlade, ali ne zaobilazi ni stariju čitateljsku publiku. Radnju na leđima nose dva glavna lika – Izabela i Ori. Za postizanje dinamike romana Vlatka se Planina poslužila ispreplitanjem Izabeline sadašnjosti (za Orija je upravo to neposredno povezana prošlost s oblikovanjem njegovoga lika i uloge u djelu), te Orijeve sadašnjosti i odluka koje će utjecati na sudbina internata za dječake.
Oštrom su čitateljskom oku nezaobilazna obilježja i motivi iz gotičkih romana: katakombe, tajni prolazi, podzemni grad ispod internata Sveti Augustin. Stilizacijom i odabirom izraza, Planina postiže osjećaj starine, naglašavajući vlagu i prašinu prostora za koje je vrijeme stalo – sve što na stranicama romana osjećaju i o čemu progovaraju Izabela i Ori; što će reći da upravo Ori u svojoj sadašnjosti kroči koracima Izabele. Odabirom takvoga postiže se neodvojivost prošlosti od sadašnjosti; ona nas ima naučiti što izbjeći – ako smo dovoljno mudri. Osim samog internata, zgodna je autoričina dosjetka oblikovanja lika svećenika koji iskorištava te zbog taštine u opasnost dovodi hrabrog dječaka Orija; razotkriva se uloga nepogrešive Crkve sa svojim zakonima – a sama ih se, kao institucija autoriteta, ne pridržava.
Nelagoda i hladnoća javit će se u čitatelja pri razumijevanju specifične Izabeline situacije, nakon njezina odvajanja od obitelji. Iako se cijela priča nakon toga raspetljava, otkriva se na koji je način njezin otac ucijenjen i što se događalo da je pristao na takvu sudbinu vlastitoga djeteta.
Izabela preispituje zašto je baš ona žrtvovana, zašto njezin otac ne posjeduje hrabrost kakvu ima ona sama i zašto se nije suprotstavio, što otvara mnoga obiteljska, odnosno roditeljska pitanja. Osim internata i sela Alston, radnja se seli na još jednu mističnu lokaciju koje opravdava naslov romana – a to je Seoce. Na tom se naizgled čarobnome mjestu događaju stravične stvari – koje čekaju baš hrabroga Orija da ih razotkrije i riješi kako najbolje zna.
Žarišna mjesta posebnosti romana su atmosfera, nerazjašnjeni odnos kmetova i članova internata zbog proživljenoga iskustva, uvođenje Seoca kao fantastičnog mjesta gdje se miješaju sjaj i laž, simbolika brojeva, oblikovanje likova, filozofske rasprave o osjećajima, smrti i životu, pravdi i nepravdi, društvenoj hijerarhiji, motivima istrage, potrage i dešifriranja te dječje predanosti, znatiželje i na samome početku romana – tragedije.
Stilska potka Planininog stvaralaštva su – duge rečenice. U istraživanju vlastitoga izraza i mogućnosti, autorici devet djela to se ne može i ne smije osporiti; iako treba osvijestiti činjenicu da svatko i uvijek na stilu i oblikovanju rečenice mora raditi. Aforizmi su neizostavne krijesnice Okna; oblikovani s čvrstim filozofskim i općim humanitetnim zamislima; teško ih je zaobići, a bez njih roman ne bi bio potpun.
Okno je Vlatke Planine nužno shvatiti kao roman za mlađe i starije, s elementima dječjeg romana; fantastičnog, fantazmagoričnog, čudnog i čudesnog. Tekst je to u kojem se stvaratelj na postmodernistički način poigrava svim raspoloživim motivima, simbolima i razradom likova preko kojih se konstruira drukčija priča od onih na koje su vjerojatno mladi (i stariji) naviknuti. Otvaraju se, ne samo uobičajena pitanja o snazi i prikrivenosti zla, nemoćnosti i snazi dobra; žrtvi, djetinjstvu (i koliko ono može odrediti cijeli životni tijek), već i važna pitanja obiteljskih odnosa, dužnosti, odupiranja uspostavljenim društvenim normama te najvažnije – pitanja dječjih želja.
Izabela i Ori primjer su upravo situacije o tome pitaju li roditelji djecu što ona žele, koji su im interesi; jer nikada ne smijemo zaboraviti da su naši potomci mali ljudi koji nisu dužni ispunjavati neostvarene snove svojih roditelja – već graditi vlastiti put. Na umjetnički spisateljski način oslikane situacije, gotovo s primjesom pseudo ili pak neoromantizma, pod pročeljima te u hodnicima i katakombama tajanstvenog internata što čuva prolaz (Okno), ulaz u Seoce nešto je možda nije toliko iznenađujuće – koliko je opisno i stilski korektno te pametno iskorišteno.
Čitatelj nikako ne bi trebao preskočiti ili zanemariti posvetu romana.
Mislimo li mi, ispred naših monitora, ikada na sve Izabele svijeta? Na dječake i djevojčice kojima je djetinjstvo nasilno oduzeto – zbog ratova, gladi i ostalih demoniziranih situacija što zagađuju djevojačka i momačka srca zauvijek…?
O tome je nužno progovarati.
Vlatka je Planina, kao spisateljica, Oknom i ostalim svojim proznim ostvarenjima odabrala koračati tim putem.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.