Kolumne

subota, 9. lipnja 2018.

Omer Ć. Ibrahimagić | Mrenje


Putevima kamenim, ne huji iz žila tečnost,
a vjeđe mu pokriva oreol, tih i slan.
Čin njegovog stvaranja, dalek kao vječnost,
ne podnosi dan.

Na očima magla, rosan pokrov trave,
on ne želi bolje, jasno vidi kraj.
Zašto li ga opijaš, o zaborave,
proljeće je, maj?!

Ko preko ramena, gleda nazad, dugo,
halali i dušmanima, davno svehle griješke,
zbog čega ga rasturaš, ne diraj ga, tugo,
noći rađaš teške?!

Uzima ga smrt za svoj crni namet,
odnosi mu tijelo, preda ga u havu,
noseć frak crni, i lik mu i pamet,
ostavi ga zaboravu.

Davno prošla lica upitno se jave,
on opet postoji u obliku drugom,
ostatak u sjećanju za klonule glave,
oborene tugom!

Nema komentara :

Objavi komentar