Putevima kamenim, ne huji iz žila tečnost,
a vjeđe mu pokriva oreol, tih i slan.
Čin njegovog stvaranja, dalek kao vječnost,
ne podnosi dan.
Na očima magla, rosan pokrov trave,
on ne želi bolje, jasno vidi kraj.
Zašto li ga opijaš, o zaborave,
proljeće je, maj?!
Ko preko ramena, gleda nazad, dugo,
halali i dušmanima, davno svehle griješke,
zbog čega ga rasturaš, ne diraj ga, tugo,
noći rađaš teške?!
Uzima ga smrt za svoj crni namet,
odnosi mu tijelo, preda ga u havu,
noseć frak crni, i lik mu i pamet,
ostavi ga zaboravu.
Davno prošla lica upitno se jave,
on opet postoji u obliku drugom,
ostatak u sjećanju za klonule glave,
oborene tugom!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.