Josip Razum | Pripremaju se nova Smaranja, a i zbornik Grupe 90+

Razgovarala: Sandra Pocrnić Mlakar

Čak dvoje od nagrađenih mladih pjesnika koji su nastupili na ovogodišnjem festivalu Prvi prozak na vrh jezika stigli su s priznanjem zrenjaninskog konkursa Ulaznica. Luiza Bouharaoua osvojila je treću nagradu za prozu pričom Snjegovi, dok je s prvom nagradom za prozu stigao Josip Razum, koji je Ulaznicu osvojio za priču Minhenske kiše. Već je uvriježeno da nagrađeni na Ulaznici, koje dovodi žirant Vladimir Arsenić, privlače puno pažnje i donose posebnu energiju. Josip Razum je psiholog iz Zagreba sa profinjenim umjetničkim senzibilitetom, znanstveničkom znatiželjom i menadžerskim organizacijskim sposobnostima. Josip Razum je, naime, jedan od osnivača sad već znamenite Grupe90+ s koja je svojim akcijama unijela primjetnu svježinu na književnu scenu.

U obrazloženju nagrade Ulaznica navodi se da je na natječaj stiglo 2500 radova na bhsc jezicima iz cijelog svijeta. Po vašem sudu, po čemu se vaša priča „Münchenske kiše“ izdvojila iz konkurencije i zaslužila nagradu?

Bilo bi mi teško procijeniti po čemu se izdvojila iz konkurencije, budući  da nisam čitao sve druge priče. Ipak, mogu reći zašto se meni ta priča sviđa i zašto je to smjer u kojem se želim kretati.

Prvenstveno, mislim da sam stilski u njoj došao do neke razine na kojoj sam htio biti: priča ima poetskih elemenata, a opet nekako prirodno „teče“ i ima zaokruženu fabulu. Mislim da sam u njoj uspio i progovoriti o nekim temama koje su mi bile važne, poput žaljenja zaprošlošću, sjećanja i ljubavi, tih nekih neugodnih trenutaka u kojima ljudi shvate da im nije dobro i još gore – da je nekad postojala šansa da stvari odu u boljem smjeru.

Uglavnom, priču je malo teže naći online pa evo linka gdje ju možete pročitati: http://www.zrbiblio.rs/images/ulaznica/ulaznica-246k-web.pdf

Koliko dugo svoje kratke priče već objavljujete na portalima i šaljete na natječaje? Otkad ste svjesni potrebe za uspoređivanjem vlastitog pisanja s drugim piscima? Na koji način se razvijate kao pisac otkako objavljujete priče? 

Priče na natječaje šaljem od 2014., a tada sam negdje i počeo pisati, što povezujem s time da sam kroz druženje sa svojom prijateljicom Lanom Bojanić, koja mi je posuđivala knjige, počeo intenzivnije čitati. Pisanje je oduvijek na neki način bilo „u meni“, uvijek sam nekako imao tu potrebu, ali mislim da se tada ozbiljnije aktiviralo.

Što se tiče uspoređivanja s drugima, mislim da su mi priče objavljene u New Yorkeru bile taj neki prvi uzor, čak i one slabije su imale barem nešto – bila to vješto građena napetost, upečatljivilikovi ili dobar stil, vidjelo se jednostavno da ti ljudi znaju pisati i ja sam htio postati takvim. Postojali su tu i mnogi drugi književni uzori, a objavljivanje mi je pomoglo da pokušam ići stepenicu više. Jasno, pisao bih ja i bez slanja na natječaje, ali ono mi je pomoglo da više prolazim kroz svoje priče: razmišljam o njihovoj logici, uređujem ih, odbacujem viškove i slično. Budući da moj studij nema mnogo veze s kreativnim pisanjem, ovo je bio način da dobijem neki vanjski „lakmus papir“ i napredujem u svom pisanju.

Jedan ste od osnivača zapažene Grupe 90+ koja okuplja mlade pisce i organizira turneje i zajednička čitanja. Kako je nastala Grupa 90+? Koje su značajnije akcije koje ste poduzimali?

Grupu smo osnovali Lana Bojanić i ja prije tri godine. U poduljem razgovoru uz par čaša piva smo zaključili kako nema dovoljno prostora na sceni za mlade autore i kako bismo trebali nešto napraviti po tom pitanju. Također, smatrali smo kako je šteta da mladi autori jedni druge vide samo kao imena na natječajima te da bismo se trebali upoznati i družiti. Mislio sam da će Lana zaboraviti na sve, ali već sljedeće jutro sam ugledao njezinu poruku na mobitelu i tako smo krenuli. Druge autore smo pozivali preko poznanika ili bismo ih uočili na natječajima, tako da je kroz grupu prošlo dosta ljudi. Trenutno je čini šest članova: Lana Bojanić, Ema Pavlović, Lara Mitraković, Martin Majcenović, Vigor Vukotić i ja, a u tom smo sastavu već neko vrijeme.

Od početka smo najviše djelovali putem javnih čitanja, koja smo održali na brojnim mjestima u Zagrebu (KSET, Pogon jedinstvo, Botaničar, Tituš…), i u drugim gradovima u Hrvatskoj (Pula, Karlovac, Požega, Komiža), a imali smo i dosta gostovanja u regiji (Beograd, Novi Sad, Sarajevo, Banja Luka, Mostar). S vremenom smo shvatili kako dobar dio članova svira neke muzičke instrumente, pa smo čitanja počeli kombinirati s glazbom i zvučnim efektima, što nam se pokazalo kao pun pogodak i učinilo čitavu stvar atraktivnijom. Jasno, takvi su nastupi zahtijevali i dulju pripremu.

Osim nastupa, od početka održavamo redovne sastanke u prostoru kojeg nam je ustupio AKC Medika, a na njima komentiramo svoje radove i kujemo planove za budućnost.

Trenutno smo u završnoj fazi pripreme zbornika radova. Sve ćemo na vrijeme objaviti na našoj Facebook stranici, tako da staytuned!

Kako Grupa 90+ djeluje na mlađe pisce, a kako na starije generacije? Ima li još sličnih generacijskih okupljanja na književnoj sceni?

Mladi autori su nam se često javljali i dolazili na naše sastanke, tako da je 2015. Lana Bojanić pokrenula Poeziju u Kavezu, tribinu koja pruža mladim autorima priliku za predstavljanje i smatramo ju našim spin-offprojektom. Nakon što je Lana otišla na studij u inozemstvo, tribinu je preuzeo Martin Majcenović te ju trenutno vodi pod nazivom Učitavanje.

Na sceni još postoji i Tko čita?, platforma za promociju mladih autora koju vode Sven Popović, Darko Šeparović i Andrija Škare i pritom rade odličan posao. S njima smo prošle godine imali jedno zajedničko čitanje i surađivali na projektu Sedam sati smaranja, tijekom kojeg je 20ak autora iz Zagreba od pet popodne pa sve do ponoći čitalo svoje radove ispred Teatra ITD. Planiramo sve skupa ponoviti i ove godine. Ako tome dodamo i druge genijalne mlade autore koji formalno nisu dio generacijskih okupljanja, može se reći da nam je književna scena prilično živa.

Što se tiče starijih generacija, od njih smo uglavnom čuli pohvale za ono što radimo, kao i usporedbe s nekim prošlim književnim grupiranjima.

Apsolvent ste psihologije na Filozofskom fakultetu i sudjelovali ste u istraživanju stavova mladih o ulozi policije. Nastavljate li istraživanja o stavovima prema policiji i u svom diplomskom radu? Što namjeravate nakon diplome? Hoćete li nastaviti usavršavanje na postdiplomskom studiju? 

Wow, dobro ste to iskopali! Da, to je bilo jedno super istraživanje na kojem sam radio prije par godina. Ipak, u međuvremenu sam radio i na nekim drugim projektima i trenutno sam više usmjeren prema mentalnom zdravlju. U tom području sam i aktivistički nastrojen, tako da sam prošle godine vodio organizaciju kampanje MindtheMind, u sklopu koje su studenti psihologije držali radionice u kojima su srednjoškolce i odrasle educirali o psihičkim poremećajima i pokušavali razbiti stigmu koja ih okružuje. Nakon diplome vjerojatno idem na doktorat, ali držim i druge opcije otvorenima.

Kakvi su dojmovi nakon festivala Prvi prozak na vrh jezika? Koliko ste dosad pratili festival Prvi prozak na vrh jezika? Jesu li ove godine predstavljanje, žiranti i publika ispunili vaša očekivanja?

Festival Prvi prozak na vrh jezika pratim od prošle godine i mogu reći da je to super prilika za upoznati se s mladim i zanimljivim autorima na sceni, dobar način da se svi dobitnici važnijih književnih natječaja u regiji vide i čuju na jednom mjestu, u razmaku od nekoliko dana. Ove godine je festivalu dodan i Treći trg, tako da je postava zbilja odlična. Mislim da je ovo jedini festival tog tipa u regiji. Posebno mi se sviđa i projekt Zaron, koji otvara festival i gdje se ove godine mogla čuti odlična poezija Alena Brleka i Lucije Butković, vješto kombinirana s eksperimentalnom muzikom Emila Andreisa.