Kolumne

četvrtak, 14. lipnja 2018.

Florian Hajdu | Trešnja...


Hodam, da, hodam po Bačkopetrovoselskoj prašini, ponekad se zatrčim pa stanem, iščekujući silazak kiše iz oblaka, koje sam nekada, sada mi se čini, i rukom dotakao, mogu vam se zakleti u šta hoćete da sam to učinio. Onda istrči Jucika, Šanji, Vili još dva tri... Jucika lepa, kao zrela trešnja ona velika što na srce liči, tamno crvena i slatka presijava se... kao Jucika. Tada nastane sveopšta graja, vika, gužva, igra... dogovorimo se da od svežeg blata napravimo oblik, nalik ptičijem gnezdu, pa da ga tresnemo o zemlju a ono... pukne. Dogovorio sam se sa sobom da čije "gnezdo" pukne jače, a bilo nas je o-ho-ho, Jucika će svojim trešnjolikim ustima, kod Jucike je tada sve ličilo na ljubav za njom - trešnjom, poljubiti prvo u obraz...

Zavitlah ja moje "gnezdo", brižno izvajano, i puče, puče toliko jako da se od "puča"... Barni, u prevodu Barnabás, probudio iz dubokog sna koji tek što je započeo... A ja negde u uglu sobe, gde se sastaju tri zida, gledam kako mi Jucika trči, raširenih ruku, zatvorenih očiju, usne u trešnjopoljubac... a Barni, ne znajući je, na nju laje, laje, laje...

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.