srijeda, 13. lipnja 2018.

Dejan Ivanović | Pesma odseljenih


U tom stranom gradu, široke su, bučne ulice,
raskošni, blistavi bulevari.
Novi hoteli posvuda niču, sjajni;
zjape u visine ko planine, hoće da zakrile sunce!
Lako se prepoznaju ljudi sa novcem,
ali tvrdim i okorelim srcem.

Možda nedostaju još dva - tri hotela lepa,
za ljude plitkog dzepa.
Diskoteke i klubovi zaglušujući, krcati ...
Muzika krešti, rulet se vrti.
Ujutro, kad voz uz škripu stane na poslednjoj stanici
u gomili izlaze samo povijeni, sumorni radnici.  

Još pre zore, rano će ih zaposliti na brodu,
dok nose tvrde vreće da  sanjaju slobodu...
Brodovi kreću, pošto se smiri dan
a nad luku nadvije gusta, tužna tama...
Nečujno zaplove u daljinu privučeni moćnim pučinama.

Tad mi ostajemo, često i dugo u mislima
sa napuštenim lučkim radnicima;  
da sa hladnog kamena praznog pristaništa, 
ispraćamo lađe ponosne.  
Ruku praznih i džepova, posmatramo kako zamiču,
ne znajući šta odnose, odnose..?
Kad nemamo skoro ništa ...

Iznenada u blizini srca, počne snažno da izbija,
podmukla i živa tuga, zvana nostalgija.
U moćnom, većnom gradu, pijanom bogatstvu i sjaju,  
saznasmo u trenu: brodovi odnose  naše živote,
na njihovom već kraju..!  


Nema komentara :

Objavi komentar