Kolumne

ponedjeljak, 25. lipnja 2018.

Davor Vuković | Slučajnost


Terasa tipičnog primorskog restorana uz more.

Par turista, srednjih godina, dolazi na poprilično punu terasu u želji da sjedne i popije čašu dobrog dalmatinskog vina o kojem su toliko puta slušali. Uzalud su gledali prema svim stolovima u nadi da će barem vidjeti neki stol gdje netko planira otići… I kada su se već pomirili sa sudbinom i planirali potražiti neko drugo mjesto… začuju glas pored njih, na engleskom, koji ih poziva.

Muškarac se okrene i tad vidi jedan stol za kojim sjedi par, slične dobi kao on i njegova supruga Ellen. Par za stolom ih je diskretno pozvao i ponudio dva mjesta koja su bila slobodna za njihovim stolom.

William se oduševljeno nasmije i povuče Ellen za ruku u pravcu stola za kojim je sjedio ljubazni par, koji je shvatio njihov problem.

«Siguran sam da tražite mjesto?» - reče čovjek za stolom.

«Da, da.. hvala vam…ovdje je stvarno ludnica…» - reče William.

Ubrzo shvatiše i jedni i drugi da svi govore engleski.

«Vi ste iz Australije?» - upita čovjek koji je sjedio otprije za stolom.

«O ne, mi smo Englezi. Nije prvi puta da nas zamijene za Australiju.» - reče William.

«O! Pa i mi smo iz Engleske!» - javi se sad i žena čovjeka koji ih je pozvao.

«Pa mi smo onda zemljaci!» - reče Ellen.

«Samo.. mi smo sa sjevera Engleske. Ali ne brinite. Nismo Škoti» - reče muškarac i nasmije se.

«Ne brinite. I mi smo sa sjevera» - odgovori Ellen.

«Ma super. Mi smo iz Bradforda.  A vi?» - rekla je žena.

«Pa i mi smo!!» - gotovo u isti glas odgovoriše William i Ellen.

«Ma nevjerojatno.. Mi stanujemo u Brearton ulici. U kojem ste dijelu vi?» - upita oduševljeno čovjek.

William i Ellen se samo nakratko pogledali i onda William kratko kaže, sad već malo manje nasmijan, prije bi se moglo reći začuđen.

»Pa i mi stanujemo u Brearton ulici.»

«Mi smo na broju 23-B» - reče drugi čovjek, kojem je iznenada nestao osmijeh sa lica.

«Ali to je naša adresa!» - reče Ellen zapanjena.

«Gospođo» - nastavi sad već sasvim ozbiljan čovjek za stolom-  «Ako želite, pokazat ću vam moje isprave. Zovem se William Hamilton, ovo je moja supruga Ellen i mogu vam reći sa potpunom sigurnošću da ja i moja supruga živimo na na ovoj adresi već skoro trideset godina, otkako je ona prešla kod mene u moju obiteljsku kuću!»

Willliam se pridigne, izvadi novčanik iz džepa i iz njega izvadi osobnu koju baci pred Williama.

«Evo ti pa gledaj! Ja sam William Hamilton i u toj kući sam rođen! Ne znam tko ste vi i koji se vrag ovdje dešava!»

«Ellen, objasni ti ovim tipovima da je ono naša kuća!» - reče William.

«Stanite malo» - reče William - siguran sam da se ovdje radi o nesporazumu i da ćete vi shvatiti da ste nešto pobrkali»

«A je l'?» - sad već vrlo ljuto odgovori William.

«Sad ćeš me još ubijediti i da si ti i vrt sredio i tamo se povrijedio?!»

William mu ne odgovori ništa, nego samo zasuče rukav i pokaže veliki ožiljak na ruci.

«Ma tko ste vi? Ostavite našu kuću i našu obitelj na miru» - plačući reče Ellen.

«A ne…VI  ostavite NAS! Nas i našu kuću!» - histerično odgovori Ellen i unese joj se u lice.

Gosti na prepunoj terasi su se počeli okretati u pravcu četvero ljudi koji su postajali sve glasniji, shvaćajući da se za njihovim stolom nešto ružno događa…

Ellen, razljućena histeričnim ispadom Ellen, naglo zgrabi viljušku od kremšnite i zabije istu u Ellenin vrat. Duboko.

Ellen je razrogačenih očiju teturala po terasi, dok joj je iz vrata špricala krv.

I dok je Ellen imala na licu blag, moglo bi reći i zadovoljan osmijeh na licu dok je gledala Ellen u samrtnom hropcu kako pada preko susjednog stola, William je (onaj njezin) čitavu scenu pratio otvorenih usta. Šutke.

Ali drugi William se vrlo brzo oporavio od šoka i nije gubio vrijeme.

Uzeo je nožić sa stola i jednim munjevitim potezom presjekao Ellen grlo.

Krv je u trenutku uprljala njenu bijelu svilenu košulju kupljenu u Kairu prije dvije godine. Posljednje što je vidjela bio njezin William kako skače na Williama, i kako obojica u međusobnom naguravanju padaju sa pet metara visoke terase na oštre hridi koje izranjaju iz mora.

Na terasi, gosti su gledali u šoku. Vrisci. Plač djece. Ruke na ustima. Kaos.

Neko prilazi nesretnim ženama. Ali, kasno je za sve.

Jedan od gostiju klekne pored Ellen i stručnim pokretom opipa njen vrat i samo nemoćne klimne glavom. Isto ponovi i kod Ellen.

Ne prođe mnogo i na terasu stigne i policija.

Svi su na nogama i još komentiraju među sobom.

Policijska ekipa dolazi do Ellen i tamo zatekne čovjeka koji ih je prvi pregledao.

«Rekli su nam da ste ih vi pregledali. Vi ste doktor? » - upita policajac.

«Da, jesam. I svašta sam do sada vidio, ali ovako nešto… Strašno!» - reče čovjek.

«Znači, vidjeli ste gotovo sve što se dogodilo?» - upita policajac, vadeći pri tom svoj blok i olovku.

«Da.. moglo bi se tako reći. Počeo sam obraćati pažnju na njih kad su počeli vikati. Kao i svi ostali na terasi, uostalom.»

«Ok, bit ću vam zahvalan ako nam možete pomoći da shvatimo što se dogodilo ovdje.»

«Bit će mi drago ako mogu pomoći» - reče čovjek.

«Ok» -   policajac je otvorio svoj blok.

«Vaše ime i prezime i odakle ste?»

«William Hamilton, Bradford, sjeverna Engleska. Ovdje je i moja supruga Ellen. I ona je sve vidjela.»


Nema komentara :

Objavi komentar