Darko Balaš | Ratnik s dušom 14.

Još samo jedan korak. Težak je poput bremena stoljeća koja kazuju čovjeku kako je samo mali crv koji ne može pobijediti sudbinu, moćne vladare, predrasude, čak niti samoga sebe. Još samo jedan udah, onaj koji ti nitko neće utisnuti u pluća, jer nitko ne može biti ti, jer nitko ne može znati kako je disati kada su sva disanja uzaludna. Još samo jedan..I nakon njega još jedan, onaj koji čini razliku između života i smrti. Onaj koji čini razliku između poraza odustajanja i pobjede novog početka. Zastani na sekundu ratniče, pogledaj taj dah koji se kovitla iz tvojih umornih pluća i u isprekidanim oblacima putuje tamo negdje ka još uvijek smrznutim granama drveća. Vjetar ga je zahvatio za tren, poigrao se s njime i poveo ga negdje daleko prema istoku kako bi osigurao njegovu besmrtnost. Možda to tako uvijek biva s posljednjim izdahom, možda njime duša pokuša u jednom trenu zagrliti cijeli svijet i poručiti mu kako smrt ne postoji. Možda mu tako obnovi i vlastitu dušu za koju mnogi tvrde kako ne postoji. No, ti znaš kako postoji, ti znaš kako je svako biće vezano tom nevidljivom niti koja se provlači životima i spaja i razdvaja, ljubi i odljubljuje, gubi i pobjeđuje. I uvijek ostaje negdje u dubini svakog srca, katkada samo kao trak svjetlosti koji šapuće kako smo puno više od onoga što su nam rekli da jesmo. Puno, puno više...

Zima ne smije odnijeti pobjedu, zima je samo kratki udisaj prije novog rađanja, ma kako oštra bila, ma kako nam zamrzla srca u strahu kako nikada neće proći. Ona je obmana, baš kao i svaka druga promjena koja se čini konstantnom. Već sutra će nestati u kovitlacu postojanja i bit će zamijenjena proljećem. Kao što će i proljeće biti zamijenjeno ljetom. Znaju to grane drveća iznad tebe, koje pucketaju ledom i koje naslućuju kako vjetar nosi promjene i kako će odnijeti oblake tmine kako bi ih zamijenio rađanjem nove zore. I one će ostati iste, duboko unutra nepromijenjene i životne, vezane za monumentalnost postojanja vezama jačim od bilo kakve promjene. Samo će zamijeniti ruho. I preživjeti!

I neka boli, neka ujeda i neka peče. Svaki novi udah i svaki novi korak. Novi život nikada se nije rodio bez boli. I nikada nije krenuo naprijed bez iskrene, prve suze, one koja potpisuje pakt sa životom. Uvijek novim životom. I kao što dijete i majka, uz suze i bol proslavljaju novi život, tako i ti proslavi svaki novi korak za koji si mislio kako je nemoguć, kako će zauvijek ostati mali i smrznut ledenim okovima hladnoće. Život uvijek pronađe put samo ako ga želiš potražiti. I proljeće uvijek zamjeni zimu.

Udahni, udahni još jednom i naslutiti ćeš miris daleke vatre koju nisi osjetio sve dok vjetar nije promijenio smjer i vratio ti nadu poput bumeranga. A gdje je vatra tu je i čovjek. Dobar ili zao. Svejedno. I jedan i drugi znače život!

I dok snijeg škripi i cvili pobijeđen odlučnošću tvojih koraka i dok se grane razdvajaju kako bi ti otkrile put, čelik u tvojim očima zauvijek će ostati isti. Lice će se mijenjati, prošarano godinama, vjetrom, zimom i suncem, usne će biti vlažne od svježeg vina ili ispucale od žeđi, no čelik se neće nikada promijeniti. Baš kao niti grane drveća. Samo će zamijeniti ruho.